Bit će to dobra berba – stavljajući bobicu plavca maloga u usta znalački izgovara 36-godišnji Ante Marlais iz Ponikava.
U njegovu pelješkom selu, u kojem je oko 350 stanovnika, vodovod nemaju pa se domaćinstva po redu izmjenjuju na crpilištu, puneći gusternu s četiri-pet vagona vode, što im mora biti, i jest, dostatno za 15 dana, kada opet dolaze na red. No u selu bez vodovoda ima poznatih vinara i vina, i to vrhunskoga, a početkom godine Ponikve su dobile zaštićenu oznaku izvornosti vina na razini EU.
Radi se o području koje se proteže od uvale Prapratno na jugoistoku do sela Sparagovići na sjeverozapadu i na kojem je uglavnom zastupljena sorta plavac mali, a vinogradi su podignuti s terasama i suhozidima. Na tome vinogradarskome položaju lozu su sadili i Ante i njegovi preci, i tako već sedam generacija Marlaisa.
Vinske ture za goste
Prije su prodavali grožđe zadružnoj vinariji i pravili malo vina u rinfuzi, a onda su odlučili krenuti u samostalnu proizvodnju. Prvu su etiketu izbacili 2010. godine. Počeli su u maloj konobi od 45 četvornih metara. Novu su vinariju završili prije šest godina, a sada dovršavaju vanjsku kušaonicu koja će imati nešto manje mjesta nego unutrašnja, odnosno četrdesetak. Za opremanje i razvoj pomogla su im sredstva iz europskih fondova i Ante se i dalje namjerava javljati na natječaje.
– Na tri hektara imamo oko 20.000 loza, na četiri lokacije. Maslina, od kojih su neke stare više od 200 godina, imamo 450 na sedam-osam lokacija. Nastavio sam s obiteljskom tradicijom i nema više povratka, tu sam, ostajem. Od moje je generacije dosta nas ostalo na Pelješcu. Zapravo, uvijek sam preferirao život na selu. Srednju obrtničku završio sam u Dubrovniku, ali baš sam svaki vikend išao kući, uvijek me vuklo. Srednji sam od nas troje djece, imam još sestru i brata. Oni dođu pomoći u berbu, ali odabrali su život u gradu – govori Ante.
– Bilo mi je ispočetka malo neobično, pogotovo spavati jer ne zuje auti. Kad sam se doselila, vinarija je taman krenula s radom na principu kušanja vina tako da sam se ja uključila u rad s gostima, iako sam bila i u vinogradima i maslinicima i poznam sve radnje. Imamo posjete iz cijelog svijeta, ja s gostima obilazim vinski podrum, objašnjavam im sve o vinu, kušamo naša vina, uz ovčji sir iz ulja i masline. Imamo i vinske ture pa goste provedem do vinograda, pokazujem im starost loze i maslina – kaže Marijana, Antina supruga, koja se na Pelješac doselila iz Ljubuškog gdje je u gradu živjela u stanu.
Ante i Marijana su se vjenčali 2015., godinu kasnije rodila se Mišel, a njezina sestrica Sara na svijet je došla prije devet mjeseci. Njih četvero te Antini roditelji Kate i Miho žive isključivo od svoje loze i maslina, odnosno od ručnog rada na zemlji. Sada im pomaže i studentica agronomije iz Francuske koja ih je našla na internetu i pitala može li k njima doći odraditi obavezni praktični dio nastave, zbog čega već tri mjeseca živi u Ponikvama:
– Nikakve strojeve ne možemo upotrebljavati zbog strmog i šljunkastog tla. Malo gdje se radi tako kao na Pelješcu – govori Ante vodeći nas starim Napoleonovim putem do mjesta odakle se kao na dlanu vide pelješki vinogradi. Spuštamo se zatim do jednog od njegovih u kojem je na strmom terenu posađen plavac mali. Za razliku od vinograda u ostatku Hrvatske gdje su uz čokote u zemlju zabodeni barem kolci uz koje se loza privezuje, ako već vinograd nije uređen tako da su u njemu stupovi i žica, loza se na Pelješcu ubode u zemlju. Nema ni stupova ni žice ni kolaca, loza se spušta po tlu pa se u berbi treba dobro sagnuti. Kako bi se zaustavilo odronjavanje tla zbog jakih kiša, Marlaisovi su napravili suhozide. Imaju vinograde stare i 60-70 godina i u njima su maksimalni prinosi, do kilograma po trsu. Njihovi su mladi vinogradi oni do 25 godina.
Osim plavca malog, koje u drvenim bačvama odležava godinu dana i isto toliko u bocama, a od kojeg Ante pravi i rosé, okušao se on i s bijelim vinom koje je nazvao Dišpet jer bijelo vino nije karakteristično za Pelješac, no on je dokazao da može biti jednako dobro. Posebnost je toga vina što kupažu ne pravi od vina, već od grožđa, i to autohtonih sorti rukatca, pošipa i dubrovačke malvasije. Vrhunsko suho vino radi od sorte plavac mali koja je stara 30 do 60 godina. No vinska je kruna ove vinarije Škrapa – vino koje se pravi od plavca malog uzgojenog na najvišim pozicijama, s puno sunca. Nakon pomne selekcije grozdova, maceracije i fermentacije, vino odležava dvije godine u barrique bačvama i zatim još godinu u boci. Ta su vina ujedno i najskuplja, od 100 do 600 kuna, koliko stoji butelja berbe od prije deset godina.
Likeri, bademi i maslinovo ulje
Svima koji dođu u vinariju Marlaisovi će rado ispričati o procesu pravljenja vina dočaravajući im koliko su ljubavi i napora uložili da bi postigli ovo što imaju danas. Česti su posjetitelji Francuzi koje zanimaju male vinarije, poput ove u Ponikvama. U kušaonici gosti mogu, osim vina, isprobati i druge proizvode Marlaisovih – likere od višnje, rogača, mirte i oraha, ušećerene bademe i organsko maslinovo ulje. Posjet traje oko 45 minuta, no zna se i odužiti. Osim na kućnom pragu i u restoranima u okolici, poput Mljeta, Korčule i Dubrovnika, vina Marlaisovih mogu se kupiti i u Americi, kamo ih izvoze od lani.
– S jednom smo gospođom iz Bostona počeli suradnju za COVID-a pa sada kad nam dođu Amerikanci na Pelješcu mogu kušati naše vino, a u Americi ga kupiti – zadovoljno kaže pelješki vinar Ante Marlais.
Imamo najskuplje vino u svitu a uglavnom lose kvalitete u bocama !