Iz bazena je dopirao zvonki smijeh djevojčica. Ana je slavila deseti rođendan i došle su joj prijateljice. Nije dugo prošlo, a u bazen se zaletio i stariji brat, 18-godišnji Mato. Od njega sedam godina stariji Šimo bio je ozbiljniji i u krilu je držao svoju sedmomjesečnu kćer Enu. Anina sestra Barbara (22) promatrala je veselu družinu, kao i najstariji Ivan (28). Roditelji, Đurđica i Ivica Karavidović, sve su nadgledali.
Najbolje junice iz Danske
Složna obitelj Karavidović iz Gundinaca konačno je bila na okupu a da nitko nije morao ništa raditi. Nedugo prije i vrlo brzo poslije situacija se promijenila jer “posla ovdje ima za 25 sati dnevno”. Karavidovići se bave proizvodnjom mlijeka. Tata Ivica ima obrt, sinovi Ivan i Šimo svaki svoj OPG, a uskoro će ga imati i Mato. Na njihovoj farmi – smještenoj u nekadašnjem Jasinju, poljoprivrednom kombinatu koji nije preživio devedesete – goveda su pasmina holstein i simental, njih više od pet stotina. Karavidovići su junice uvozili iz Danske, Češke, Austrije, a dio je i domaćih.
Šimo ima 145 krava, 31 junicu, četvero junadi i dvoje teledi, a on smatra da su junice iz Danske najbolje pa je zato 50.000 eura koje je bespovratno dobio iz Fondova EU uložio u kupnju 60 junica iz Danske. Šimo je aktivan i Udruzi orača, a prije dvije godine on i braća osvojili su prva tri mjesta u natjecanju orača u županiji. Ima ovaj poljoprivrednik i 20 hektara zemlje pod žitaricama. Zajedno s ocem i braćom ukupno obrađuje oko 180 hektara.
Od mehanizacije nema čega nemaju – trinaest traktora, kombajne... No, trebalo bi im još barem stotinu hektara zemlje koju bi obrađivali.
– Uz proizvodnju mlijeka bavim se i uzgojem vlastitog podmlatka za remont i povećanje stada. Mušku telad prodajem kad su stari 10 do 15 dana, ljudima za tov jer se time ne bavim, upravo zbog nedostatka zemlje. Na našoj farmi radimo otac, ja i dva brata. Nas trojica braće smo završili poljoprivrednu školu i odlučili ostati na selu. Imamo 320 muznih krava, trenutna proizvodnja je do 5500 litara mlijeka dnevno, ali količina ovisi o godišnjem dobu, vrsti hrane, o tome koliko je krava u suhostaju. Zna se dogoditi da ih bude i 80 koje su izvan mužnje. Kad je godina sušna, hrana bude malo lošija, al’ drugim stvarima pokušavamo izbalansirati tako da dobijemo kvalitetnu ishranu, a time i mlijeko. Mjesečno imamo dosta izdataka za hranu koja je sada jako skupa, a mi nemamo dovoljno zemlje da ju sami proizvedemo. Krava mora jesti svaki dan i mi ne možemo čekati da raspišu natječaj o kojem govore već godinama. Htjeli smo raditi još jednu staju, da povećamo proizvodnju, ali ne možemo jer nemamo zemlje. I naravno da nismo konkurentni kad moramo kupiti kukuruz... – objašnjava Šimo.
Po litri mlijeka on dobije tri kune što je bolja cijena nego na mnogim gospodarstvima, ali to je zato što ima količinu. Da bi i seljak u tome lancu prodaje mlijeka zaradio, smatra da bi litra trebala stajati od četiri do četiri i pol kune, kao nekad.
– Nekad smo ispod nule, nekad pozitivna nula, al’ nekako guramo. Mehanizaiciju imamo svu pa tako smanjujemo troškove. Najveći nam je problem poljoprivredno zemljište do kojeg ne možemo doći – ponavlja, i kaže kako se odavana govori da neke državne njive u zakupu imaju ljudi koji uopće nemaju stoku.
Dobili 63 hektara šume
– Dobili smo i mi bili državnu zemlju. Od 70 hektara, sedam je bilo obradivo, a na 63 hektara šuma. A dobili smo ju na pet godina. Znači, trebali smo raskrčiti zemlju, a što će biti za pet godina nitko ne zna – govori Šimo.
Kad sa sebe strese gorčinu zbog nepravde, Šimo kaže da ipak radi ono što voli i da je na farmi obrt sredstava velik pa si naposljetku može mnogo toga priuštiti, ali mora i dati cijeloga sebe u posao: – Radni dan na farmi počinje između pola 6 i sedam. S mužnjom krećemo u šest i ona traje tri sata Nakon mužnje napravimo pola sata pauzu i onda idemo na polje, tamo smo do 17, 17.30, nešto pojedemo, i ponovno na mužnju... S farme odemo oko 10 navečer, pa na spavanje. Nema nedjelje, blagdana, godišnjeg, mora. Ničega. Nije ni to problem. Volim taj posao i ne bih nikada odustao od njega – izgovara Karavidović.
Na dan kad smo ga posjetili njegova se supruga Ana Marija s malenom Enom taman se vratila s mora. Šimo nije bio s njima.
– Ja nikada u životu nisam bio na moru. Neću ni ići – odlučno kaže 50-godišnji Ivica Karavidović.
Ana Marija i Šimo vjerojatno će uspjeti uhvatiti nekoliko zajedničkih dana baš kao što zajedničke trenutke imaju u svojoj kući u Gundincima gdje u dvorištu drže deset ovaca – “prirodnih kosilica” – i Santu, dvogodišnju lipicanku koju je Šimo kupio sebi za dušu i namjerava ju, kad uhvati vremena, naučiti voziti kola, ona kićena.
