Iz kraja su – slikovito će opisati – u kojem svaka kuća ima bazen. Al’ ne za kupanje, nego za kiseljenje zelja, onog nadaleko poznatoga, ogulinskog. Proizvodnji hrane okrenuli su se i njih dvoje, međutim odlučili su krenuti drugim smjerom, odmaknuti se od onoga što se na neki način od poljoprivrednika iz Sabljak Sela očekuje i posvetiti se onome što ih zanima, makar se to nekome činilo potpuno suludim. Baš kao i želja Ane i Vedrana Salopeka da njihovo tržište ostane lokalno kako bi se s manjim količinama mogli posvetiti isključivo kvaliteti.
Pet umaka – pet stupnjeva ljutoga
– Iskristaliziralo se da je manje više i da ne treba pretjerivati. Uostalom, ne može se ništa preko noći – govori Vedran.
A lokalno su tržište Salopeki osvojili svojom Ljutinom iz davnina, u kojoj je cijela paleta proizvoda s nazivima koje nećete čuti nigdje nego u ogulinskom kraju. Jedan se, na primjer, zove Nafalice, što znači samo zbog toga. Salopeki proizvode pet vrsta umaka s pet jačina ljutine, ukiseljene ljute papričice, ljuto maslinovo ulje i mljevenu sušenu papriku u ljutoj i slatkoj varijanti:
– Oduvijek sam volio kuhati, htio biti kuhar, volio pikantno. Baš kao što sam oduvijek i sadio ljute paprike. I tako sam to dvoje spojio, počeo kuhati umake, kombinirati. Sve je počelo zbog hrane. Ispada da je misao vodilja bila stražnjica – sa smiješkom će Vedran.
– Najprije je kuhao kod sebe doma pa je, dok smo još bili u vezi, kuhanje preselio k meni. Frcalo je to okolo, sjećam se kako je jedan dan mačak kihao. Naljutio je i njega. Sad je kuhinju opet preselio doma – dodaje Ana.
– Na zaprepaštenje svoje bake Janje, koja mi je uvijek ostavljala jedan kraj u vrtu za moje papričice, ja sam joj sad uzeo cijeli vrt i zasadio tisuću komada čili papričica, za koje nije do tada ni čula. Ali pošto ona ima dobru zemlju, lijepo ću je iskoristiti i napraviti brdo umaka. Baka sad hvali kako je sve to dobro ispalo, bez obzira na to što je bila skeptična. Sad se raduje svakom danu, mome dolasku i radu u njezinu vrtu – veselo će Vedran Salopek dok stoji u vrtu svoje 86-godišnje bake, koja ga sa smiješkom promatra, a kasnije nam je rekla da su i unuk i njegova supruga Ana dobri i vrijedni, a ona im sada može pomoći jedino tako da pričuva i zabavi njihova uskoro dvogodišnjeg sinčića Jana.
Taj se bakin vrt, u koji je do prošle godine išla i Janja Pernar, nalazi u Podvrhu, kamo je Vedran još odmalena volio dolaziti, a jednako mu je to drago i danas. Međutim, da mu je netko u mladenačkim danima kazao da će se u životu baviti poljoprivredom, sigurno bi pomislio da govori gluposti.
– Uvijek je doma bilo poljoprivrede – zelje, krava... A meni je poljoprivreda bila nešto najgore. A sad... Sad, kao i prije dvadeset godina, učim voziti traktor. Mama me još uvijek pita: “A što će ti to?”
I Anine slike iz djetinjstva slične su Vedranovima i svaki poziv roditelja da idu na njivu njoj je bio “ajme”. Danas misli sasvim drukčije.
Vedran je po struci električar, taj posao i radi. Ana je nezaposlena profesorica tjelesnog odgoja. Oboje su godinama proveli u Zagrebu, gdje se Vedran “hrvao” s Prometnim fakultetom, a Ana studirala.
– Nisam se mislio vraćati kući do penzije. A onda sam došao na jedan vikend. I ostao – kaže 41-godišnji Vedran.
Najprije je u Ogulinu organizirao svirke, pokušavao nešto pokrenuti, bavio se ugostiteljstvom. I u svome kafiću upoznao Anu. A onda se prije pet godina našao na predavanju o haskapu – sibirskoj borovnici koja se kod nas zove još i majska jagoda, modra kozokrvina... Riječ je o voću bogatom antioksidansima, vitaminima i mineralima koje kod nas prvo dozrijeva pa berba počinje već polovinom svibnja. Jede se sirov, zamrznut je idealan za smoothieje, prerađuje se u sokove i džemove. Haskap je iznimno otporna biljka koja može podnijeti ekstremno niske temperature, ali i sušu:
– U Japanu kažu da plantažu haskapa treba posaditi prije odlaska u mirovinu – govori Vedran o slatkim bobicama koja se u Japanu jedu već stoljećima i gdje se haskap smatra iznimno ljekovitom biljkom.
Uglavnom, sve vezano za haskap bilo ga je jako zainteresiralo.
Nemaju namjeru ići u inozemstvo
– Počeo sam razmišljati hoću li se nastaviti baviti ugostiteljstvom. Naposljetku sam prije tri godine registrirao obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, zadnjim vlakom uskočio u mjeru za potporu razvoju malih poljoprivrednih gospodarstava i dobio 15 tisuća eura. Kupio sam zemlju, sadni materijal, folije, ekološka gnojiva... stupio u kontakt sa Slovencem koji je držao predavanje o haskapu i koji je tražio kooperante za ekološki uzgoj i s njim potpisao desetogodišnji ugovor. Ljudi su skeptični spram mjera, ali ja mislim da su one dobre. U kredite ne bih htio ulaziti. Što se tiče čilija, njega i stalno sadim, od 50 do 3500 sadnica. Trenutačno sam na tisuću. Imam deset različitih sorti. U planu mi je haskap i čili povezati u zajednički, slatko-ljuti proizvod, primjerice ljuti džem – govori nam Vedran Salopek.
On i supruga odlučili su se za ekološku poljoprivredu. Površine koje obrađuju male su i sve se radi ručno. Za čili papričice sami prave presadnice. Tako znaju što i odakle jedu:
– Nisam voljela ljuto, ali Vedran me navukao i sad organizam traži samo jače. Čovjek se navikne – kaže Ana.
Upravo je supruga Vedranu bila, i još uvijek je, glavni pokretač. Kad pomisli da će odustati, ona je ta koja ga gura naprijed. Ona je i ta koja je, kada su razmišljali o odlasku iz Hrvatske, rekla: “Ajmo probati doma”.
I eto, probali su. I ostali. I nemaju namjeru sreću tražiti u inozemstvu, već se planiraju baviti i agroturizmom. U tom će slučaju morati napraviti i iskorak od lokalnoga.
Bravo Vex,samo jako!!!!!