Prvi su svatovi u poslijeratnom Sotinu bili njihovi. Bilo je to u svibnju 1999. godine. Kući se vratio trinaest mjeseci ranije, među prvima. Ona je za njim iz Poreča došla nekih pet mjeseci kasnije:
– Ljubav – smijulji se Damir Sovar prisjećajući se tih dana.
Čudili su se neki Damiru što je htio otići iz Umaga, a još više Danijeli što je život u Poreču odlučila zamijeniti životom u ratom pogođenom selu: – Ne bih ja ostao na moru. I nikada više ne bih otišao iz Sotina – govori Damir o svome selu na Dunavu u kojem je do rata bilo 1300 stanovnika, procjenjujući da ih je danas svega 500.
Dnevno ima 300-340 jaja
– Sad je u četiri razreda petnaestero djece, prije ih je u jednom bilo 25. Evo, iz mog razreda u Sotinu danas nas ovdje živi samo četvero – kaže Damir ulazeći u zidani kokošinjac opremljen hranilicama, pojilicama, gnijezdima..., svime potrebnim za 350 koka nesilica, koliko ih na imanju obitelji Sovar obitava.
Dnevno one snesu od 300 do 340 jaja. Damir ih pokupi u košaru i zatim nosi “na žigosanje” jer na svako treba staviti oznaku. Cijena je ovih jaja koka iz slobodnog uzgoja kuna po komadu. Kad količina padne na 250, znači da treba zamijeniti jato jer proizvodnja postaje neisplativa. Stare će kokoši, koje i dalje nose jaja, no ne svakodnevno, završiti kod siromašnih obitelji s područja Baranje.
Kokoši su (za sada) posljednja grana koju su Sovarovi lani dodali u svoju poljoprivrednu proizvodnju, i to pod okriljem Agro-klastera, tvrtke osnovane za poslovnu podršku projektima u poljoprivredno-prehrambenom sektoru na području županije.
Obiteljska poljoprivredna gospodarstva i male poduzetnike Agro-klaster povezuje u klastere, zadruge ili slične oblike udruživanja. Tako poljoprivrednici, između ostaloga, zajednički imaju količine koje traže distribucijski lanci.
Damir je ujedno i predsjednik Klastera proizvođača orašastih plodova. Predsjedničku funkciju ima i na mjestu seoskog boćarskog kluba, a živi u ulici koja nosi ime prvog hrvatskog predsjednika pa se smije kad ga pitamo zovu li ga u selu “predsjedniče”.
Osim proizvodnjom jaja kokoši iz slobodnog uzgoja, koje za kljucanje na raspolaganju imaju veliki stražnji dio dvorišta, Sovarovi se bave i voćarstvom i uzgajaju višnje, orahe, trešnje i marelice. Voćke su posađene na gotovo 15, a ratarske kulture na dva hektara, ali plan je i na toj zemlji doskora posaditi još višanja.
– Što se tiče voćarstva, najbitnije su nam višnje, njih najviše imamo. Ako je normalna godina, sa sadašnjih šest hektara punoga roda dobijemo oko 70-80 tona. Po kilogramu dobijemo 2,70 kuna, ako je višnja prve klase, onda prodamo za tri kune. Trešnje imamo posađene na jednom hektaru, nisu još sve u punom rodu, marelica je na 0,66 hektara, a orasi na 2,4 hektara. Te količine voća iziskuju modernizaciju i nove strojeve. Strojevi u voćarstvu zamjenjuju ljude kojih ionako nema po našim selima – govori Damir vodeći nas prema stroju za trešnju višanja.
Taj stroj stoji 150 tisuća kuna (bez PDV-a), a radi tako da u košaru odvaja list od ploda. Uz manji stroj, koji su Sovarovi nekad imali, za berbu im je trebalo 25 ljudi. Uz ovaj novi dovoljno ih je devetero. Mogu se njime tresti šljive i orasi, no Damir s orasima neće pokušavati da ih ne bi oštetio:
– Radije ćemo iduće godine ići na kupnju novog stroja za trešnju oraha. Taj će biti baš za te stvari – kaže.
Mehanizacijom su se Danijela i Damir dijelom opremili i uz pomoć europskih fondova pa su od tog novca kupili i stroj za trešnju višanja, hladnjaču... Ono što im više ne treba od mehanizacije Damir nekom pokloni.
Kad kupuju, Sovarovi gledaju da to prvenstveno bude proizvedeno u Hrvatskoj, makar i bilo skuplje. To što stanuju u blizini granice sa Srbijom u kojoj su mnoge stvari jeftinije nego kod nas nikada nisu “iskoristili”.
– Živimo kao što su nekad živjeli naši roditelji. I svoji smo gazde. Ja sam do rata odrastao u obitelji poljoprivrednika, imali smo u dvorištu strojeve, ali kad smo se vratili, ničega više nije bilo. Samo gola, iscrpljena zemlja. I krenuli smo ispočetka, svi zajedno – govori Damir u trenutku kad na dvorište izlaze njegovi roditelji Nevenka i Josip koji su sinu i snahi još uvijek od velike pomoći:
– Uzmem ja ujutro svoju olovku pa lagano – opisuje Josip Sovar kako s motikom odlazi u voćnjak.
– U ovom našem poslu sudjeluje cijela naša obitelj, od mojih roditelja koji su u mirovini i koji nam jako puno pomažu, supruga je glavni vođa, a ja sam mehanizacija. Rade i djeca, koliko stignu od obaveza. Sin Tomislav studira građevinu, Petra i Hrvoje su gimnazijalci. Nećemo ih ni tjerati ni nagovarati, ali voljeli bismo da netko do njih nastavi ovo što smo započeli – kaže Damir.
Voćari su od 2004. godine
Okušali su se Sovarovi i u svinjogojstvu pa su još prije dva desetljeća imali dvadesetak krmača. U to je vrijeme u Sotinu bila klaonica. Danas je nema. A onda su jednoga dana Danijela i Damir na televiziji gledali emisiju o kupinama.
I 2004. godine zasadili ih na jednom hektaru. Bio je to početak njihova bavljenja voćarstvom. Sljedeće godine posadili su višnje. Idućih pet godina svake su godine sadili po dva hektara voća. Na nagovor oca Josipa posadili su i orahe.
S 300 stabala trebali bi imati oko dvije tone jezgre. Kada su prve višnje došle u rod, prije nešto više od deset godina, ostavili su se svinjogojstva. U međuvremenu su odustali i od kupina, a Danijela, koja je inače završila matematičku gimnaziju, išla je na prekvalifikacije za komercijalista i za poljoprivrednog tehničara:
– Jednom smo vrijeme pravili likere i rakije, pokušavali svašta. Sad razmišljamo o eventualnoj proizvodnji soka od višanja. Bilo je tijekom svih ovih godina i promašaja. Ali kad bih mogao vratiti vrijeme, ja bih i opet sve isto napravio – bez imalo razmišljanja izgovara Damir Sovar iz Sotina.
