Trenutačno je na dvije adrese, a udaljenost od Ivanićkog Graberja, mjesta u kojem spava, do Donjeg Draganca, mjesta u kojem živi i radi, iznosi petnaestak kilometara, odnosno pet kilometara manje nego što je duga ograda podignuta oko njegova imanja. Hektare i hektare pregonskih pašnjaka koje ima na gospodarstvu jednostavno je morao ograditi jer na njima pasu jeleni i mufloni. Igor Letec na svome imanju nedaleko od Čazme uzgaja i njih i koze, a u blizini gospodarstva gradi kuću u koju će se preseliti.
No prije no što će podići krov nad glavom, uz pomoć europskih sredstava sagradio je oko tri milijuna kuna vrijednu siranu, zaposlio ondje vrhunskoga tehnologa Peđu Džokića koji uz standardne jogurt, kefir i mladi sir pravi i skutu, škripavac idealan za grilanje, polutvrde i tvrde sireve te sireve s plemenitom plijesni. Džokić kaže da je "u fazi eksperimentiranja", a Letec mu je brigu oko tog dijela posla potpuno prepustio, ima povjerenje u njegovo znanje, a sve kad bi mu se i htio miješati u to što radi, jednostavno to ne stigne. Sirana je tek nedavno počela s radom pa se ti ukusni proizvodi od kozjega mlijeka trenutačno mogu kupiti samo na gospodarstvu, no uskoro će s ranča Letec biti plasirani na tržište, koje će sasvim sigurno i osvojiti okusom i kvalitetom.
Probijao (administrativni) led
U sedamnaest godina otkako je registrirano obiteljsko gospodarstvo, četrdesettrogodišnji Igor, po struci građevinar poput svoga oca, bio je i ratar i stočar, baš kao što je to i danas.
– Tata je svojedobno počeo kupovati zemlju, zajedno smo je pet godina uređivali, krčili šikaru, malčirali... – dok prolazimo pokraj kombajna godinu starijeg od njega koji još dobro radi, Igor objašnjava kako su zaraslo tlo nedaleko od rijeke Česme pretvarali u plodno.
Danas imaju 170 hektara zemlje, i to u jednom komadu, stočni bob, zob i tritikal uzgajaju za ishranu životinja, dok u ekološkoj proizvodnji za ljudsku prehranu uzgajaju heljdu i pir. Svidio se Igoru više od građevinarstva rad i boravak u prirodi, jedno su vrijeme tu imali stoku u sustavu krava-tele, što znači da se krave ne muzu već njihovo mlijeko pije telad koja na svijet dolazi na otvorenome gdje na pašnjacima goveda i borave veći dio godine. Uzgajali su i svinje, a zatim je Igor došao na ideju da se bavi kozarstvom. Trenutačno ima 120 koza u mužnji koje daju oko 150 litara mlijeka dnevno. Plan mu je stado povećati na 200 koza, koliko sada ima i jelena. Naime, dvije godine prije no što je Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije, u Poljskoj je kupio prvo stado sa stotinjak košuta i nekoliko kraljeva šume, za rasplod. S obzirom na to da je s kontroliranim uzgojem jelena običnog, koji se naziva još i crvenim jelenom, bio među prvima, ako ne i prvi, morao je probijati led i suočavati se s administrativnim nebulozama i šetnjama od institucije do institucije jer su jedni prebacivali nadležnost na druge, suočavajući se s nečim novim za što je zapravo najlakše reći da ne postoji pa se tako i ponašati. A životinje je trebalo markirati, vitaminizirati, odnosno učiniti sve što uz takav uzgoj šumske divljači ide.
– Na ideju da uzgajam jelena običnog došao sam upoznavši čovjeka iz Novog Zelanda, koji mi je naposljetku i projektirao farmu, a ja sam išao tamo i radeći na farmama učio sve o uzgoju tih životinja. Moja farma sada izgleda poput njihovih, ograđena je cjelina s pregonskim pašnjacima i manipulacijskom ustavom gdje se životinja može dotjerati, prekontrolirati i pustiti nazad na pašnjak. Tu se odvajaju jelenski telci, radi parenja stavljaju jeleni i košute, pazi se da ne bude krvnog srodstva. Tu se i markira telad, a mladim se jelenima u hranu dodaju vitamini i liječi ih se kad to treba. Kontrola je svakodnevna. Iz Novog Zelanda uvezao sam i žice i stupce za ogradu jer je tada bilo jeftinije uvesti sve to što mi treba nego kupiti kod nas – govori Igor dok se primičemo ogradi iza koje mu, na šaku kukuruza, prilazi Točkica, četverogodišnji jelen.
– Othranili smo ga na dudu pa je pitom – objašnjava Igor zbog čega se taj ljepotan raskošnog rogovlja ne boji prići.
Plaha košuta ostala je malo dalje, no kukuruzu se oprezno počeo približavati i jedan od šest jaraca, koliko ih Igor ima. Njih drži s divljači koju uzgaja za rasplod i obnovu genetike u prirodi i po lovištima. Osim u Hrvatskoj Igor jelene prodaje i u Sloveniji, Austriji i Italiji. Kupci su i pojedinci koji žele imati jelene kao turističku atrakciju na svojim imanjima. Uzgoj do odlaska s farme traje od pet do sedam godina, a cijena je jednog jelena od tisuću eura naviše.
Letec surađuje s akademskom strukom, poput Agronomskog i Šumarskog fakulteta, ulaže u izmjenjivanje dobre prakse s drugim uzgajivačima, a da bi se dodatno educirao posjećuje farme i u Hrvatskoj i u inozemstvu, u Njemačkoj, Austriji, Mađarskoj, Francuskoj...
I još samo jedna adresa
U svome radnom vijeku naputovao se i majstor sirar Peđa. Taj rođeni Beograđanin završio je u Danskoj menadžment za hranidbu životinja i higijenu mužnje, a zatim je dvije godine bio na dodatnoj edukaciji u Švicarskoj, plaćajući farmerima u Alpama da ljeti bude kod njih i uči kako se radi. Naposljetku ga je u Hrvatskoj "zarobila" jedna Zadranka, pa sada živi u Zagrebu odakle i putuje na posao u siranu.
– Želio sam u maloj sirani praviti vrhunske sireve i sad sam na pravome mjestu. Kod Igora nema improvizacije, nabavio je najbolju opremu, sve je baš onako kako treba biti – govori Peđa vodeći nas kroz siranu i objašnjavajući proces proizvodnje.
Za kilogram sira potrebno je osam litara mlijeka, isprva ih okreće svakih pola sata, zatim sat pa nakon toga četiri sata. Imaju linije za obične mlade sireve, Džokić pravi i sireve po francuskoj recepturi, da vidi kako će tržište reagirati. Optimistični su i Igor i on, a imaju i razloga za to. Jer na mjestu okruženom šumom, livadom i pašnjakom podignuta je suvremena sirana, do nje je farma kao snijeg bijelih koza, a potpuno stopljeni s prirodom ondje trčkaraju jeleni, košute i mufloni. Igor će ih jednoga dana gledati svaki dan iz svog dvorišta, kad bude imao samo jednu adresu.
