Bila je 1995. godina, spaljena je zemlja mirisala na rat... Od njihove su kuće ostale mala prostorija i zahod. Njega, dječarca u dobi od deset ljeta, srce je vuklo da se vrati kući. I vratili su se, prvi iz obitelji, on i njegova baka. Te su 1995. Božić dočekali na svome.
Lubenica za ovce iako ne slušaju
– Najviše volin babu – kaže 35-godišnji Ante Peraić vodeći nas po svome Tinju i objašnjava kako je dio sela u kojemu je njegova kuća u Domovinskome ratu bio okupiran, a zatim nas vodi do svoje babe i kuće sagrađene na temeljima srušene stare.
Baka Tereza, u dobi od 78 godina, u kanti je nosila pola lubenice.
– Iđen i’ iskrižat ovcama – govori požalivši se kako je ove ovce baš i ne slušaju.
– Pazi baba na nji’ više neg’ na išta – zadirkuje ju Ante.
Obitelj Peraić uzgaja ovce, ima 22 dalmatinske pramenke i drži ih radi mesa. Kilogram janjetine stoji 65 kuna pa Ante za jedno prodano janje dobije između 800 i 900 kuna. No glavna je grana poljoprivredne proizvodnje Peraićevih povrtlarstvo, plodova njihova rada – mrkve, luka, poriluka, cikle... – bude oko stotinu tona godišnje. Zemlju, a obrađuju šest hektara, imaju rascjepkanu na desetak parcela, u pet katastarskih općina.
GALERIJA Tinj: OPG Ante Peraić
Ekološki proizvođač ne može biti jer nijedna parcela nije dovoljno velika za takav uzgoj. No u Ravnim kotarima plodna je zemlja, povrće izvrsno uspijeva, i kad kod njih jedna kultura prolazi, u drugim krajevima Hrvatske tek počinje biti za branje, stoga povrtlari ovdje uspijevaju postići nešto bolju cijenu za svoj proizvod od seljaka u, primjerice, Slavoniji. K tomu, Peraićevi svaku oranicu iskoriste barem dva, vrlo često i tri puta – jedno povrće vade iz zemlje, drugo sade. I zato će Ante negodovati kako je sustav poticaja za poljoprivrednike nepravedan jer se ne vrednuje količina proizvedene hrane nego površina zemlje koju netko ima, bez obzira na to koliki je prinos na njoj i je li se gazda trudio išta uzgojiti ili samo strpati novac u džep.
S Antom stižemo do polja na kojemu je ostalo još nešto dinja. Lubenice su obrane. Luk koji će oko Božića biti mladi izvirio je iz zemlje. Susjedno je polje pripremljeno za jesenski krumpir... Vodu za navodnjavanje crpi iz akumulacije, kad presahne ona bliže polju, koju je iskopao još njegov djed, dovlači je iz druge, udaljene više od kilometra. Dnevno potroši oko 20 litara plavoga dizela samo na navodnjavanje, a ukupna je dužina crijeva kroz koja voda dolazi u polje kao dužina puta od Tinja do Zadra – oko 20 kilometara. U ovome polju ispod brista, stabla stara više od tri stoljeća, su radni stol i fotelja – ured za van. Ante nam pokazuje i frezu koju su kupili na kredit, s traktorom i motorom za navodnjavanje, poslije povratka kući nakon Oluje. Govori nam i da je završio srednju poljoprivrednu školu, studirao ekonomiju, bio u stalnom radnom odnosu, jednom se okušao u poljoprivredi pa odustao, a onda je lani dao otkaz na radnome mjestu vozača i potpuno se posvetio radu na zemlji.
– Odlučija san se zbog toga što san ja peta generacija koja se bavi poljoprivredom. Tu se vidin i u budućnosti. Dosad, kad bi’ radija u nekoj firmi, nijedan šef nije bija zadovoljan, kol’ko god napraviš, njemu je uvik malo. Kad radiš za sebe, totalno je druga priča. Di ćeš lipšega života! A najviše me veseli kad nešto posadiš i posli kad bereš vidiš da se to isplatilo radit’, da si nešto napravija svojin rukama – kaže dok iz kuće, vodeći za ruku dvogodišnju Ritu, izlazi njegova supruga Ivana, koja se u ovo selo doselila iz Solina.
Drugo dijete stiže za Božić
Supružnici Peraić će oko Božića dobiti drugo dijete, a Ivana je dala otkaz u trgovini jer u selu nema vrtića.
– Ni’ko ti ovdi nije ulaga od rata, od nas je i Bog diga ruke – govori Peraić. Osim Ante i njegove životne družice na gospodarstvu su angažirani i njegovi roditelji Mirjana i Tadija, kada mogu pomognu sestre Ivana i Marija. Baka Tereza više ne može u polje, no čisti povrće ispred kuće, za prodaju.
Obitelj Peraić ima i vinograd, 800 trsova, a vino proizvodi za vlastite potrebe. Tu su i maslinici, dvjestotinjak stabala oblice, leccine i skradinske krvavice od čijih plodova godišnje bude oko 500 litara ulja. Ante kani posaditi još maslina. Uzgajaju i aroniju, za liker i sok.
– Dala mi baba jedan komad zemlje. I šta ću, ja odlučin posadit aroniju. Svi su mi rekli da san lud – smije se.
Liker od aronije može se kušati, baš kao i liker od maslina, u konobi koja se nalazi na gospodarstvu Peraićevih. Unutra je mjesta za deset-dvanaest osoba, potrebna je rezervacija, a Ante ima planove o spajanju turizma i poljoprivrede. Ali i probleme.
–Tija san iznad svoje kuće, di je prije bija krš, napravit kuću za seoski turizam di će biti i sportski sadržaj. Kuća će biti s bazenom i wellnesom i tamo ću nastaviti voćnjak. I proša san na Mjeri 6.1. i 6.2, dobija bespovratno oko 100 tisuća eura. Prva je mjera za nasad ekološkoga voćnjaka badema, 700 stabala, druga za kuću. Ali već četvrto lito rješavan papire i još nisan uspija jer zemlja nije u mome nego u društvenom vlasništvu, što god to bilo. I sad bi se ona tribala prebacit ili na državu, a onoga Ministarstva državne imovine više i nema, ili na Grad Benkovac, pa da je mogu otkupit. Moji su od 1946. posjednici te zemlje, ja san izliza đonove i natuka prste kucajuć po vratima da se to riješi, sam sebi već sam dosadan. I ništa. A rok za provedbu projekta istječe i na kraju ću morat vratit novce... – ljuti se Ante govoreći da mu “triba film od ure” za ispričati sve o preprekama s kojima se poljoprivrednici susreću. Osim birokracije, kao kamen spoticanja ističe on uvoz te nesređeno tržište. A zatim se malo zamislio i kazao kako je njemu u njegovu Tinju ipak najlipše, tu ga bude pivac i grdelini. I tu je njegova baba Tereza koju voli najviše na svitu...
