Doći u Traumatološku bolnicu nije bio nikakav problem. Jedan pogrešan korak, gubitak ravnoteže, silazak iz tramvaja na „krivu nogu“, nepredviđeno posrtanje, vodili su sigurno u nju. Nalazila se ona u centru grada, sagrađena u Austro-Ugarskoj kao bataljunsko previjalište, unatoč svim modernizacijama, nikada nije prestala biti ono što je bila u početku. A ipak, bila je to najbolja ortopedska bolnica u gradu. Možda su liječnici u njoj bili surovi (govorilo se da su bezosjećajni), ali zar se moglo očekivati da će se oni drukčije ponašati suočeni s tolikom ljudskom patnjom.
Slučajno sam završio u bolnici, silazio sam s tramvaja, noga mi je potonula, čuo sam kao da je opalio samokres i više se nisam mogao na nju osloniti. Dogodilo se to na Jelačić-placu i razumije se da su me odmah doveli u Traumatološku bolnicu. Iako nije bilo daleko, došla su kola hitne pomoći i u času bio sam u predvorju. Mlada lijepa liječnica primila me je i zatražila da stanem na prste i odmah ustvrdila da je riječ o puknuću Ahilove tetive – športska ozljeda, premda je nisam zadobio u športu. Kako bilo, zaprimljen sam na športskom odjelu u sobi s desetoricom što športaša, a što drugih pacijenata očekujući da ću za nekoliko dana biti operiran.
Društvo u sobi bilo je osebujno. Kraj mene s lijeve strane ležao je poznati nogometaš s istom ozljedom kao što sam je ja imao (koji je čekao da se isprazni apartman), zatim nekolicina „motociklista“, kako su ih zvali. Bili su to mladi dečki koji su se razbili na moćnim motorima, a koji su svi imali vrlo ozbiljne ozljede. S desne strane ležao je poznati doktor filozofije, sveučilišni profesor, akademik, čovjek stariji koji zasigurno nije pripadao u ovaj odjel, ali kojeg je „po vezi“ preuzeo poznati kirurg koji je operirao na športskoj medicini. Gospodina doktora s mađarskim prezimenom Farkaš raspodijelili su u našu sobu samo privremeno dok se ne oslobodi apartman u kojem će u miru dočekati operaciju kuka. Čovjek je bio vrlo nesretan zbog onoga što mu se dogodilo, a osobito smještajem na koji nije bio navadan.
Ostali supatnici bili su vesela družba i soba je vrvjela smijehom i neprestanim zadirkivanjem. Čim sam došao, zapjevali su mi himnu Traumatološke bolnice:
“Traumatološka bolnica, to je naša meta, u njoj ćemo ostati jedno do dva ljeta.
Grujić, Šolter, Zimermann, to su naši vođe, teško onom jadniku što im pod nož dođe.
Jedan, dva, jedan, dva, omladina kljakava”.
Premda mi nije bilo do šale jer me noga neopisivo boljela, morao sam je prihvatiti, morao sam se „uklopiti“ u sredinu znajući da i mojim supatnicima nije lako. Pa, konačno, na taj se način i bol smanjivala i postajala podnošljivija. I iako sam do tada mislio da bol ima svoja ograničenja, shvatio sam da to nije točno, da bol može biti beskrajno jaka. Bilo kako bilo, nekako sam je podnosio za razliku od dr. Farkaša koji je unatoč svojem filozofijskom obrazovanju bio dosadan i plačljiv starac koji nikako nije mogao stoički prihvatiti ono što mu se dogodilo. I upravo stoga bio je nadasve težak, sve mu je smetalo, a pogotovu veselost naših supatnika koji su se smijehom borili protiv patnje.
Bolnica je bila poput tvornice. Svakih nekoliko sati jedan od bolesnika bio bi odveden na operaciju s koje se vraćao izmožden i omamljen u šutnji. Gospodin doktor Farkaš to je opčinjeno promatrao. Čudilo me kako čovjek koji bi se trebao uzdignuti iznad fizičkog, pa time i iznad boli, doživljava takve napade straha. Bilo je neminovno da će ići na operaciju, da će ga rezati i on je to teško prihvaćao. Dolazila je njegova supruga, fina i pristojna žena koja je morala slušati njegove jadikovke i koja se borila poput lava da ga se premjesti u apartman u kojem će biti sam. Uzalud sam joj tumačio da je gospodinu doktoru daleko bolje biti u društvu, da je s nama, ali ona je mislila da će ga samoća smiriti, da će u njoj pronaći neko rješenje za svoje muke. A možda, zaključivao sam, možda se ona stidjela njegove slabosti i nije željela da svi mi znamo za nju.
Na žalost, bila su takva vremena da se vrlo teško dolazilo do apartmana, jer su izdvojene jednokrevetne sobe bile rezervirane za druge, a ne za njega. Što je on, konačno, bio? Običan profesor filozofije na Filozofskom fakultetu čiji nazori nisu odgovarali poretku, na neki način moglo se za njega reći da je disident pa kao takav zacijelo nije mogao uživati privilegije kao „pravovjerni“.
S druge strane, mislio sam, po čemu bi se on trebao razlikovati od nas ostalih. Po čemu je on imao pravo na apartman, a mi drugi nismo. Istina je da su tu ležali mladići ozlijeđeni u športskim aktivnostima, nije među nama bilo vrhunskih športaša (izuzev mog susjeda s lijeve strane) jer oni su imali pravo na apartman, pa se i nisu družili s nama. Viđali smo ih na hodnicima bolnice ili na liječničkim pregledima i svi smo mi onda šaptom govorili da je to poznati nogometaš Dinama, da će ozljeda Ahilove tetive umanjiti njegovu cijenu pri prodaji u neki inozemni klub i nekako smo ga sažalijevali jer je to značilo prekid karijere.
U apartmanima (a bilo su samo tri) boravili su i pripadnici političke elite, koji su nekim slučajem doživjeli tjelesnu nezgodu. Bilo je onih koji su doživjeli prometnu nesreću (kako se govorilo) i koji su dospjeli u bataljunsko previjalište samo stoga što su u ovoj bolnici ordinirali vrhunski kirurzi. Jest da su oni bili poznati liječnici, ali radili su u bolnici u kojoj uvjeti nisu bili savršeni, u kojoj su bila samo tri apartmana, a mislim da i te tri sobe nisu imale osobit komfor, izuzev što su dopuštale da čovjek bude sam sa sobom, da se ne druži s pukom, s ostalim bolesnicima. „Političare“ nismo sretali po hodnicima, držali su se u svojim odajama što je sve bilo zavijeno velom tajne.
Doktor Farkaš, međutim, nije se mogao pomiriti sa sudbinom, nije mogao shvatiti da on ne spada u to probrano društvo, da niti je športaš, niti je političar i da je njemu mjesto među nama, među pukom. Ne tvrdim pri tome da je odnos liječnika prema bolesnicima bio različit, da su oni više pozornosti posvećivali onima u apartmanima nego nama, to nije bio problem medicinske skrbi, nego problem smještaja. Iako, pitanje je je li osamljivanje bilo medicinski zdravo, nisu li se bolesti lakše podnosile u zajednici, u društvu, nego u slučaju kad bi se čovjek morao sam sa sobom boriti protiv boli, kad su ga obuzimale crne misli koje nije imao tko odagnati. Tvrdilo se da je iscjeljivanje rana brže u skupini. Zapravo, mislio sam tada, privilegirani su se bojali biti u skupini, nisu željeli biti izjednačeni s ostalim smrtnicima, pa i po cijenu lakšeg ozdravljivanja.
Pretpostavljam da je dr. Farkaš sve to znao, da je živio u nekoj izolaciji, izvan stvarnosti, a predmnijevam da ga je i kuk doista bolio jer je stalno dobivao injekcije protiv bolova. Ležao sam kraj njega i on je razgovarao sa mnom ili, bolje rečeno, vodio je solilokvije koji me nisu zanimali. Nisu ga odmah operirali iz jednostavna razloga jer je nedostajalo njegove krvne grupe (0 -), pa se očekivalo svakodnevno da će se javiti darivatelj te krvne grupe, ali to je ostavljalo dr. Farkaša u vrlo teškom psihičkom stanju. I tako jednog kasnog popodneva pred noćnu vizitu dr. Farkaš u groznici počne govoriti da će on sada dežurnom liječniku reći sve što ga muči. Uzalud sam ga odgovarao od toga tumačeći mu da liječnici u noćnoj viziti ne žele probleme, da će izazvati suprotan učinak.
Došao je taj trenutak, pojavio se na vratima sobe dr. Zimermann, nizak čovjek plave kose koji je nosio kutu na golo tijelo tako da su mu se vidjele sijede dlake na prsima. Uredno i ljubazno pozdravio nas je i upravo kad je htio napustiti spavaonicu dr. Farkaš ga je pozvao k sebi i onda visokim plačnim glasom počeo govoriti da ga boli kuk, da ima opstipaciju, da ne može jesti, da je gladan...
Dr. Zimermann iznenađeno ga je pogledao jer nije očekivao nešto takvo.
„Gospodine doktore“, rekao je podrugljivo, „što se gladi tiče, neće vam škoditi da skinete kile, a osim toga u našoj se zemlji ne umire od gladi. Što se tiče boli, pa ovo je gospodine bolnica, a bolnica se zove po tome što vas nešto boli. Glede opstipacije, to ćemo lako riješiti. Sestro“, mahnuo je rukom, „odvezite gospodina doktora u kupaonicu i dajte mu klistir dok ne prosere“. Reče on i ljutito izleti iz sobe. Odmah se skupiše bolničari i odguraše krevet s dr. Farkašem prema kupaonici. I u noćnoj tišini kroz hodnike čulo se Farkaševo bolno zavijanje.
Sutradan, nakon operacije, odvezli su dr. Farkaša u apartman. Pričalo se među pacijentima da mu je probava proradila i da zadaje velike probleme sestrama koje se moraju brinuti o njegovoj stolici.•
Nenada Šepića, pravnika po struci, zapazio je Antun Šoljan koji je u Vjesniku 1969. i 1970. objavljivao priče naših autora po svom odabiru i sa svojim komentarima. Zapazio je tada u Šepićevim pričama sklonost fantastičnim motivima i gotovo znanstveni pristup istraživanju građe za svoje priče. Šepić objavljuje priče u okviru natječaja Večernjeg lista. Objavio je knjige priča “Granice beskraja” (1969.) i “Majstori sreće”(1972.) te romane “Izdana jedra”(1991.) i “Jakovljica”(2005.).
Još je jedan Večernjakov natječaj iza nas, a novi je počeo u istom ruhu - objavom loših priča. Ova nije zaslužila ni komentar jer je neuvjerljiva, stilski pubertetska i bez poruke (ako je poruka ta da poznati sportaši i uglednici žele apartman u bolnici) no učinio sam to samo da naglasim kako bi autoru dao na znanje da nije dovoljno biti članom Društva hrvatskih književnika i biti zamijećen od Antuna Šoljana pa umisliti sebi da je ono što se šalje na natječaj Kratka priča. Večernjem je to možda izvanredna preporuka, nama koji čitamo i uživamo u književnosti ne znači baš ništa. Davanje lažne nade je kontraproduktivno za autore i sva je sreća da se Nenad bavi odvjetništvom pa mu je slanje priča uokolo samo hobi. Njegova sreća, naravno, ne i naša.