Kada je Michelangelo razmišljao o ideji skulpture, osnovna misao bila je da i u slučaju da se skotrlja niz planinu ona mora opstati sljedećih 500 godina.
Imajući to na umu, austrijski kipar Erwin Wurm shvatio je da bi Michelangelov koncept transponiran u današnjicu, u kojoj ništa ne traje dugo, bilo umjetničko djelo koje postoji samo kratko vrijeme. Upravo je to bio okidač da krajem 80-ih smisli danas kultnu seriju svojih “Jednominutnih skulptura” (“One Minute Sculpture”) u kojima se tijekom 60 sekundi gledatelj i umjetničko djelo stapaju u jedno, u smislu da osoba jednu minutu izvodi zadatak koji mu umjetnik zadaje aktivirajući tako jedni druge za stvaranje originalnog remek-djela.
Dakle, kada naiđete na skulpturu 67-godišnjeg austrijskog umjetnika, ona od “gledatelja” traži da stavi glavu u kutiju, nagura olovku u nos i minutu razmišlja o Spinozi, stane u kantu punu smeća s drugom kantom na glavi ili leži na dvije razmaknute stolice s narančom na čelu. U javnim pak prostorima Wurm postavlja skulpture deformiranih kamiona oslonjenih kotačima na fasadu, napuhane ili stisnute poznate građevine, debele automobile kojima se ruga konzumerizmu i našoj nezasitnoj potrebi za sve većim, jačim i boljim. Osnova rada mu je apsurd suvremenosti, suočava društvo s istinom, najveća je zvijezda austrijske art scene, a djela mu se nalaze u kolekcijama Guggenheima, Tatea i Centra Pompidou. Njegove “Jednominutne skulpture” u spotu hita “Can’t Stop” izvode čak i Red Hot Chili Peppers.
S angažmanom koji Wurmove izložbe postavljaju pred posjetitelja susrest će se i Hrvati jer sutra se u zagrebačkoj Laubi otvara njegova izložba “Erwin Wurm: The Show”, sigurno najvažnije gostovanje ove godine. O onome što nas čeka razgovarali smo telefonski jer kipar je trenutačno u Grčkoj i zbog epidemiološke situacije i svojih godina neće doći u Zagreb na otvorenje.
– Brinem se o zdravlju pa cijelo ljeto ostajem u Grčkoj. Ovdje imam kuću, mogu mirno raditi i općenito, u ovo vrijeme pandemije ne putujem. Ispričavam se što ne dolazim. Umjesto mene govorit će moje instalacije i siguran sam da vam uz njih neću nedostajati – kazao je simpatično Wurm pa o onome što nas čeka nastavio: – U Zagrebu ćete vidjeti sada već slavnu “Usku kuću” (“Narrow House”) koju sam izložio 2012. i na Venecijanskom bijenalu. To je vizija kuće mojih roditelja u mjestu Bruck an der Mur u kojem sam odrastao. Skulptura je 20 metara duga i sedam metara visoka, ali široka je svega jedan metar. Posjetitelji u nju mogu ući. Unutra su sve prostorije, sav namještaj, kuhinja, kupaonica, ali sve je stisnuto i odmah vas hvata osjećaj klaustrofobije. Naime, odrastao sam u Austriji poslijeratnih 50-ih godina, u doba restrikcija, neimaštine, mržnje prema drugačijima i ta kuća odraz je mojeg osjećaja odrastanja u tako uskogrudnom društvu, ali odraz je i svakog restriktivnog sistema.
U Laubi će, kaže, biti postavljeno i sedam podija na koje će posjetitelji stupiti, slijediti upute i izvesti sedam različitih “Jednominutnih skulptura”.
– Njima propitujem apsurd i paradoks naših života. Minuta se ne čini dugo, ali za njena trajanja osoba javno postavljena u neugodnu situaciju na život gleda iz novog ugla i, kada siđe s podija, možda shvati da je svijet u kojem živimo još apsurdniji nego što je do tada mislila. Apsurdnost je ekvivalent današnjeg vremena. Klimatske promjene, naš odnos prema prirodi... Ovo je neobično vrijeme paradoksa – objašnjava Wurm. Poput “Uske kuće”, mnogi radovi uronjeni su tematski u njegovo djetinjstvo. Tako je i s čestim motivom ukiseljenog krastavca i hrenovki koje je, kaže, kao klinac dobivao za nagradu kada bi nešto dobro napravio. No njegov “Pickle bar” iz ciklusa “Drinking Sculptures”, koji ćemo vidjeti i u Zagrebu, ima i drugu simboliku.
– U pitanju je krastavac visine odrasle osobe u koji penetrira stol i može se koristiti kao pravi bar. Nadam se da će piće doista biti i posluženo i da će se ljudi zadržati uz skulpturu dok se ne opiju. Tek je tada to djelo završeno. Naime, povijest svih društava uvijek su mijenjali neki ekscesi, bilo da je pozadina tih ekscesa bila religija, rat, droga ili alkohol. Eksces je uvijek okidač da stvari isplivaju na površinu. Osim toga, znamo koliko je umjetnika bilo sklono alkoholu koji je na njihovu umjetnost ponekad utjecao blagonaklono, ali ih je i uništavao, poput Jacksona Pollocka, koji je bio teški alkoholičar. Ova skulptura na neki način posveta je i njima. Ja osobno ne pijem i to je razlog zašto sam još živ – smije se Wurm pa na pitanje je li humor očekivana reakcija publike na njegov rad, odgovara: – Ja nisam komičar. I volio bih da ljudi shvate da je moj rad iskaz apsurda našeg društva i politike. Možda će to kod nekoga izazvati i smijeh, ali nerijetko to bude i tuga.
Često se osvrće i na katoličku vjeru, posebice u radu “Confessional” iz 2003. u kojem posjetitelji leže na podu s glavom u malim ispovjednim drvenim kućicama.
– Odrastao sam u katoličkoj zemlji, Austrija je stoljećima pod utjecajem Katoličke crkve. Osim toga, Katolička crkva je izmislila nešto što ne postoji ni u jednoj drugoj svjetskoj religiji, a to je oprost. Ispoviješću se možete očistiti od grijeha. To je jedinstveno i meni toliko fascinantno da se tom temom moram baviti – kaže Wurm koji se umjetnošću, otkiva, počeo baviti kao 15-godišnjak. Džeparcem koji je dobivao od roditelja, 20 šilinga tjedno, kupovao je džepne knjige i one su mu otvorilo svijet umjetnosti.
– To je postao moj tajni svijet i nije bilo povratka. Otac mi je bio policajac, a majka kućanica, bili su dragi ljudi, ali umjetnost za njih nije postojala tako da sam po tom pitanju definitivno crna ovca u obitelji – veli Wurm pa o utjecaju pandemije na sebe dodaje:
– Ne padam pod utjecaj pandemije u smislu da bih radio na tu temu. Dva sam puta umjetnošću komentirao aktualne političke događaje i požalio jer su mi se ti radovi učinili jeftini. S druge strane, pandemija je itekako utjecala na mene jer ne putujem, puno radim i fantastično mi je. Tako i sada u Grčkoj, imam vremena pa slikam za buduću izložbu slika. No nemam namjeru postati slikar! – zaključio je Wurm čija izložba u Laubi traje do 25. kolovoza.
