Tamnozelena Obala Bjelokosti (Ivory Coast) kupala se u rumenilu tropskog smiraja kad je naš zahrđali teretnjak umoran od dugih lutanja naposljetku pristao u Abidjanu. Ova velebna zapadnoafrička luka bila je doslovce zatrpana lajnerima svih boja i zastava, uredno nanizanima na glomaznim lučkim plutačama. Nakon ubitačnog radnog dana nad njima je dominiralo uredno zatišje nakon što su bučna brodska vitla s krajnjim naporom podizala iz mora divovske balvane, koji su potom nestajali u dubokim skladištima.
Drugog dana rano u zoru trgnulo me iz sna brujanje motornog čamca i mnogobrojni grleni glasovi, koji su se stapali u nerazumljivu neljudsku kakofoniju. Bio sam već navikao na ovakva prostodušna zanovijetanja iako još nisam mogao razlikovati svađaju li se nemilo upravo prispjeli lučki radnici, ustrajno komentiraju posljednje svjetske prilike ili čavrljaju o tome što su upravo sanjali.
Dok sam se po žarkom suncu šetao polugol pregrijanom željeznom palubom, privukao mi je pažnju tamnoputi momak, koji je u salonu posade razgovarao s nekolicinom mornara. U prvi mah pomislio sam da je kakav istočnjački trgovac što se u ovim prenaseljenim krajevima mogu sresti na svakom koraku. Bio je besprijekorno odjeven u bijelu svilenu košulju i uredne tamne hlače, brižno zalizane vrane kose i duboka mirna glasa koji nije previše pristajao njegovoj tankoj pojavi.
Zvao se Sindi i bio je indijski pomorac, zapravo jednostavan brodski konobar. Plovio je neko vrijeme na nekom engleskom tankeru, dok ga hiroviti zapovjednik nije iskrcao i u nepoznatoj luci ostavio na cjedilu bez ikakvih sredstava za život. Nesretni mladić namjeravao je pohitati rodbini u Južnu Afriku, ali pomisao na diskriminaciju što ju je tamo prije odlaska na more doživio bila je dovoljan razlog da se nikad više ne vrati.
Mi ga nismo mogli primiti pod našu domaću zastavu, ali su prostodušni mornari složili da se hrani s njima do odlaska broda iz Abidjana. A zahvalni Sindi rado je pomagao konobaru Klemi u posluživanju, ili bi s malim od kužine pospremao kuhinju. I tako su se s vremenom svi jednostavno navikli na njega; prihvatili su ga sa simpatijom i odnosili se krajnje kolegijalno prema njemu.
Ipak je najboljeg priju stekao u najbližem kolegi, također konobaru. Ponekad su s mlađim mornarima izlazili zajedno na kraj, kako se to na brodu kaže. Obično bi u pretrpanom taksiju otišli do najbližeg kina u luci ili bi znatiželjno posjećivali svaki zanimljiv dućan u gradu. U dugim povjerljivim razgovorima saznalo se da Sindi u nekom ekvatorijalnom gradiću ima pristalu djevojku, ali suviše daleko; jednostavno nije imao novca da je barem jednom posjeti...
Zvanje brodskog konobara utoliko je nezahvalno jer je Kleme, pretrpan svakojakim poslovima preko dana, vrlo rijetko uspijevao otići u grad dok su trgovine još bile otvorene. Jedne večeri, šetajući strogim centrom Abidjana, lako povodljivi konobar i mladi Indijac još su jednom dodirnuli nosom gotovo svaki izlog na koji su naišli u prolazu. Prije povratka na brod Kleme je dao Sindiju nekoliko konvertibilnih funti da mu ovaj izjutra svakako kupi neke kućne potrepštine, koje su mu se upravo dopale. Sindi je inače noću ostajao kod nekog tamnoputog zemljaka, koji mu je u maloj slamnatoj kolibi ustupio jednostavan ležaj od hasure.
Sljedećeg dana Kleme je nestrpljivo dočekao prvi čamac s lučkim radnicima, ali u njemu nije bilo Sindija. “Možda nije ustao na vrijeme”, pomislio je s odlutalom čežnjom. Osim toga, dućani su poprilično udaljeni pa vjerojatno nije uspio obaviti taj usputni posao.
U deset sati do broda na plutači došao je još jedan motorni čamac, koji je doteglio novi kontingent balvana, ali se nitko nije popeo na palubu. A oko podne, kad je sunce neizdrživo zapeklo, ne ostavljajući nikakve sjene, stigla je i brodica s pomorskim agentom, ali Sindiju ni traga ni glasa.
Na Kleminoj priprostoj faci odražavale su se natruhe prve sumnje iako se i dalje držao naizgled ravnodušno. Bilo je očito da još uvijek potiskuje neugodnu primisao da ga je Sindi možda prevario. Ali kad se pojavio posebni čamac kojim se za pregladnjele radnike dopremao okrepljujući “chop-time”, počeo je gubiti svaku nadu da će ikad više sresti Sindija i svoju pregorenu paru.
U okvirima svakojakih sitnica na brodu, promatrajući sve to kradom iz prikrajka, čak sam se pomalo zabavljao.
– E, moj Kleme, Sindi će zacijelo još večeras stići do svoje drage. Ljubav ne poznaje nikakve zemljopisne zapreke. Čuo sam kad je agent pričao da prijevoz autobusom do nekog mjesta Bogu iza nogu stoji najviše par funti sterlinga.
Konobar je to sasvim ozbiljno prihvatio, ali se nije olako predao.
– Čovjek uči dok je živ! – odmahnuo je rezignirano.
Njemu je ovo bilo jedno od prvih putovanja u nepoznato i zacijelo prvo loše iskustvo. Međutim, svaki je zreliji mornar dosad doživio da ga u stranoj luci ovako ili onako namagarče, u tome je bilo tisuću neiscrpnih varijanti...
Zacijelo je nekako i pregorio taj novčani gubitak, ali nije mogao prihvatiti neuzvraćeno povjerenje. Pomišljao je i na grube mornarske ispade kad primijete da se Sindi nije više pojavio.
Navečer, kad je gang lučkih radnika otišao na počinak, iz salona posade zaori se gromoglasan smijeh i vika. “Tortura je počela!”, pomislih spontano. A dobri stari Kleme, praveći se kao da ništa od toga ne čuje i ne kuži, nije se ni potrudio obraniti od brojnih mornarskih komentara što su prštali za vrijeme večere. U jednom trenutku mali Šime, najaktivniji u zadirkivanju, izleti poput projektila na palubu, karikirano stavi ruku iznad očiju kao da pomno osmatra horizont i podrugljivo drekne:
– Klemeee, izađi brzo! Evo dolazi još jedan motorin! U njemu je tvoj Indijanac s velikin paketon!
Bila je to sumnjiva šala, na koju su svi mornari nesvjesno pogledali u istom smjeru. Umjesto neobuzdanog mornarskog cerekanja odjednom je nastao tajac: nedaleko od broda purpurnu površinu luke sjekao je brzi motorni čamac usmjeren prema njima. Pokraj motorista sasvim se lijepo mogao prepoznati Sindi koji je pod rukom držao oveći omot.
Zacijelo je i on njih već bio primijetio jer im je živahno domahnuo...
