Daj, ženska glavo, nemoj toliko filozofirati i prigovarati. Nismo u školi, na izletu smo! Popiti jednu pivicu uz ručak nije grijeh. No dobro, već znam što ćeš mi reći: “E, da to završi samo s jednom pivicom, nego prvu slijedi druga, a drugu treća, a onda te prava žeđ uhvati na četvrtoj“. Možda nisam baš ja svemu kriv. I ne bi sad odjednom trebao sjediti na optuženičkoj klupi. Pogledaj malo sebe. Sve mi se čini da se ti ne znaš opustiti. Stalno izgledaš zabrinuto. Svi nešto govore protiv joge, ali tebi bi možda dobro došla, tako da malo otploviš u nirvanu i zaboraviš na minuse na bankovnom računu i još koješta što ti se mota po glavi zajedno sa starom veš mašinom.
Vidiš, tu gdje jesmo divna je zelena trava. Zašto, na primjer, tebi, mojoj slavnoj i nezamjenjivoj čuvarici ćudoređa i kućnog ognjišta, nije palo na pamet, a tu smo već satima, da skineš svoje sandalice sa zlatnim remenčekima i malo bosa šetaš po travi. Bilo bi lijepo da osjetiš zemlju pod stopalima i upiješ neku novu energiju. Nema veze što bi rekli ili pomislili drugi izletnici, kao primjerice :“Gle žensku kak bosa špancira“. To što ti to nećeš učiniti ima veze jedino s tvojom prirodom.
Je, točno je da ću popiti koju pivicu više, ali to ne znači da ću samo tada biti veseo i razdragan. A ne, pusti me da govorim, molim te, nemoj me prekidati. Ti bi sada iznijela cijeli niz nekakvih primjera iz našeg života o krajnjoj nepodudarnosti naših karaktera. A ne možeš zanijekati da smo se nekada često i rado podudarali. Ne, nisam ja razvratni prasac kako ti upravo piše na noseku.
– Dragi moj Matek, imaš pravo. Po prirodi sam malo uštogljena, takav mi je bio odgoj. Nego, daj pogledaj svoj pivski trbuh. On, a ne moj odgoj, govori protiv tebe. Dragi mužiću, a što možeš vidjeti preko tog trbuha? Ništa. Sve mi se čini da vidiš samo ono što je ispred tebe. Pivicu i gemište, a ni karmenadle ti nisu mrske. Ali to nije samo tvoj problem jer na kraju uvijek ja moram voziti doma. Ne, nemoj me tako pokunjeno gledati kao da sam bogzna što rekla. Pored tebe sam uvijek živčana jer se ponašaš kao malo dijete, ne znaš dokle smiješ, ni gdje je granica bilo čemu, pa ni piću. Poslije me doma gnjaviš gdje su ti tablete za glavu. Taman da je ponoć preklinjat ćeš me da odem u dežurnu apoteku. Što sam ja zapravo tebi? Hitna služba za spašavanje? Dragi moj, primi se ti sporta, a ne ića i pića. A hodanje po travi nije loša ideja, samo si zaboravio da sam alergična na neke biljke, a istina je i to da se bojim zmija i stršljena. I zato neću skinuti svoje sandale.
– Draga moja Mirna, dragi moj Matek, pa nećete se valjda na izletu posvaditi. Nema smisla. Došli smo uživati, udisati čisti zrak, doduše ovaj moj pajdaš pepeljaru je već napunio do vrha. Sve mi se čini da te grozne slike i natpisi na kutijama cigareta ničemu ne služe i nemaju nikakav učinak na pušače. Ja bih se odmah suglasila s ministrom da treba duplo i troduplo povećati cijene cigareta. Neka. Ako treba, neka raspišu o tome i referendum. Glasat ćemo. Zdravstvo nam je i bez pušača na izdisaju. Ma što ja to govorim? Čuješ me, kao da su me angažirali za neku reklamnu agenciju. Nego, Mirna, daj ti sjedni bliže meni, a dečki neka se sami zabavljaju. Mi možemo malo tračati. A našim dečkima je ionako samo do cuge i nogometa pa neka maštaju barem malo i o djevojkama u ljetnim haljinama koje prolaze kroz grad.
Malo će još pričati tko je ukrao milijune, gdje su, na kojim otocima, tko je zbrisao s lovom preko granice. Koji ministar će nadrapati i morati dati ostavku, jesmo li mi Hrvati spremni za euro i Schengen. Čije su šume, voda i otoci? A kad se dohvate priče o stranim bankama, već će galamiti da će sve odjekivati. Morat ćemo ih stišavati. Mogla bih ti do jutra nabrajati o čemu će oni sad sve razglabati. Znam ih kao svoj džep. Naricat će nad izgubljenom utakmicom reprezentacije, pusti ih, to je njihov svijet. Plakat će za izgubljenom generacijom i Hrvatima koji će, ako se ovako nastave iseljavati, izumrijeti. A na povratku u Zagreb moj će dragi suprug, a mislim i tvoj mileni, kunjati na zadnjem sjedištu. Ali mi moramo biti uvijek budne, otvorenih očiju kao zmajevi. Znaš onu uzrečicu da žena drži tri ćoška u kući, to ti već odavno nije istina. Što tri? Ma sva četiri. Jači spol je bez nas izgubljen. I to definitivno.
Nego, znaš onog Iveka koji uvijek paradira po Tkalčićevoj i glumi velikog zavodnika? Ima onako sonoran glas i kad nešto tumači ili s nekim govori, voli da ga svi okolo čuju. Taj ti se zaljubio u jednu glumicu iz domaće sapunice. Šapnut ću ti kako se zove, ne želim da me drugi čuju. Daj se nagni prema meni. Vidiš one dvije plavuše za susjednim stolom, te nas prisluškuju i samo strižu ušima. Sad dobro slušaj što ću ti reći. Kunem ti se da je istina. Pouzdano znam. Ta baba od koje sam to čula, provjereno, uvijek ima informaciju iz prve ruke.
– Nina moja, pa to nije moguće. Ona štrkljasta s ravnom, ofucanom kosom? Izgleda kao smrt na dopustu. U nju se Ivek zaljubio? A sve do ovog trenutka bila sam uvjerena kako taj čovjek ima ukusa. Zbilja me razočarao. Totalno. A tebe nije?
Pa gdje je upoznao tu poblajhanu divu da mi je samo znati? Ma ta će ti njega skuhati, pustit će da malo obletava oko nje kao satelit, a onda će ga ismijati i ispaliti u svemir kao Amerikanci raketu na Mars. Ti što glume u sapunicama puni su para. Obijesni. Nema što si ne mogu priuštiti. Ljetovanje na Mauricijusu ili na Sejšelima, ali ni to im ne bi bilo dosta nego bi još svoje selfieje prodali za dobre pare nekom časopisu. Nemoj vrtjeti glavom. Istinu ti kažem. Kunem ti se. Doduše, čovjek koji put i žali te sapuničare jer moraju iz dana u dan učiti novi tekst, a onda uvjerljivo izgovarati silne gluposti i glumatati. I glumice se moraju ljubiti s nekim tipom kojeg ne bi ni štapom dodirnule. Što mogu ako je takav scenarij? Odu od kuće rano ujutro i vrate se kasno navečer.
Nego Ivek ti je lukav tip, taj se zna reklamirati. Kad pomisli da mu je popularnost u opadanju i da su ga ljudi, ne daj Bože, zaboravili, prošetat će on Tkalčićevom sa svojom glumicom iz sapunice nadajući se da će novinari i njega fotografirati. Vjerojatno će medijima sam dojaviti gdje je i s kim je. A onda kad navale na njih i počnu škljocati fotići i kad im se približe kamere snimatelja, on će tobože braniti svoju damu od nasrtljivih novinara, glasno će negodovati kako čovjek nema ni trenutka privatnosti.
– Curičke naše, o čemu vi to šapućete? Krijete li vi to neke tajne od nas? Jeste li za to da naručimo još jednu miješanu platu? Izvrstan je ovdje roštilj. Pa cure drage, možemo svi zajedno zapjevati “Kak golubeka dva”. A možete i vas dvije izabrati repertoar. Jesam li to dobro rekao? Repertoar. Nije mi se jezik sapleo? Ma daj, ja ti govorim razgovijetno poput spikera na vijestima na Hrvatskom radiju. I svi akcenti su mi tamo gdje trebaju biti, premda mi to kao rođenom Zagrepčancu baš i nije jednostavno. Puce, imam li pravo? Ako sam u nečemu pogriješio, vi samo recite. Ljubim vam meke, bijele ručice.
– Mirna draga, daj ti meni reci u kojem to stoljeću moj Matek živi? Osamnaestom ili devetnaestom! Daj, samo ih pogledaj, već su se nacvrcali. Baš su smiješni. Satima već vježbaju dizanje pivskih čaša. Kaj je, je. Njima teretana ne treba.
Nego daj, idemo s dečkima zapjevati.
– Je, pa na izletu smo.
