Otvaranje izložbe fotografija Darija Petkovića "Duhovi prošlosti" održat će se u srijedu 11. siječnja od 19 sati u galeriji Karas u zagrebačkoj Praškoj ulici. U predgovoru kataloga povjesničar umjetnosti Zvonko Maković zabilježio je: Njemački fotograf August Sander (1876.-1964.) izdao je 1929. godine knjigu sa šezdeset fotografija na kojima su snimljeni ljudi njegova vremena. Žanrovski bi se te fotografije moglo nazvati portretima na kojima su prikazani bilo pojedinačni likovi, bilo nekoliko njih smještenih u istome ambijentu. Jasno se vidi kako je svaki lik svjestan da ga se snima, budući da svi odreda gledaju u fotografsku kameru. Predgovor Sanderove knjige napisao je veliki pisac Alfred Döblin, a knjiga je naslovljena Antlitz der Zeit, što će reći Lice vremena. Autoru je bila namjera snimati brojne Nijemce od početka stoljeća pa nadalje te preko snimljenih lica predočiti tip Nijemca s početka 20. stoljeća. Najstarije snimke u knjizi potječu iz vremena neposredno pred Prvi svjetski rat, dok su one posljednje iz kasnih dvadesetih godina, iz vremena Weimarske Republike. Nije teško razabrati kako sve one pripadaju dramatičnim trenucima njemačke povijesti. Govoreći o ljudima s ovih fotografija, Döblin na jednom mjestu kaže: „Hrana oblikuje ljude, zrak i svjetlo u kojemu se oni kreću, rad koji rade i koji ne rade, ali također i specifična ideologija klase kojoj pripadaju.”
Drugim riječima, Sanderove su fotografije bile precizan dokument stanja vremena, a to se stanje očitavalo s lica nimalo idealiziranih protagonista. Nekoliko godina kasnije, kada je Weimarska Republika zamijenjena Trećim Reichom, nacionalsocijalistički stratezi otkrili su u Sanderovu projektu subverzivnost, našli su tu Nijemce koji nimalo nisu sličili tipu rasnoga arijevca i knjigu su zabranili, a fotografije namjeravali uništiti. Sander je, međutim, imao još ambiciozniji plan da realizira sveobuhvatni projekt snimajući znatno više suvremenika, a naslov projektu bio je Menschen des 20. Jahrhunderts – Ljudi 20. stoljeća. Fotograf nije uspio u cijelosti dovršiti svoj projekt, ali su iz njegove bogate ostavštine drugi uredili golemu knjigu u sedam tomova i naslovili je onako kako je to želio i August Sander, Menschen des 20. Jahrhunderts.
Ovim podužim uvodom u tekst posvećen suvremenom hrvatskom fotografu Dariju Petkoviću, točnije sekvenci njegovih fotografija naslovljenoj Duhovi prošlosti, htio sam istaknuti bliskost davnom projektu Augusta Sandera, seriji njegovih fotografija skupljenih u knjigu Antlitz der Zeit i to u onome segmentu u kojemu je Döblin otkrivao konstitutivne elemente koji formiraju prikazane ljude. Hrana, voda, zrak što ih ljudi konzumiraju, podjednako se na njihovim licima otkrivaju kao i ideologije kojima pripadaju, svjetonazoru koji grade. Darije Petković godinama je snimao starije ljude odjevene u odjeću jakih ideologijskih znakova: točnije u odjeću ustaša, četnika i partizana te poslijeratnu odjeću iz Titova vremena.
Pojedina lica po svojoj bi dobi lako mogla biti protagonistima nekoć živih ideologija, štoviše vojskama iz prve polovice četrdesetih godina. Mnoga su lica mlađe dobi i maskiraju se u povijesno ruho vjerojatno iz nekih drugih razloga, možda je riječ tek o simpatizerima onoga što pripada davnoj prošlosti. Toj dobnoj podjeli treba dodati i treću, relativno brojnu skupinu izrazito mladih ljudi – mladića i djevojaka, gotovo djece. Oni izgledaju upravo groteskno odjeveni u kostime obilježene vremenom, točnije ideologijama za koje se obično vjeruje da su odavna mrtve.
Petkovićeve su fotografije crno-bijele, oštrih su kontrasta, mnoge snimljene iz donjega rakursa sa svijetlim nebom kao pozadinom što figurama daje osjećaj monumentalnosti. Kostimi su obogaćeni dodatnim, ideologijski snažnim znakovima, kao što su zastave, medalje i druga odlikovanja. U sredinama koje nisu kontaminirane teškim, a mrtvim ideologijama, skupina ljudi koje je snimio Darije Petković doimala bi se samo skupinom grotesknih, upravo bizarnih maškara. Od najmlađih do najstarijih ovi likovi nemaju ništa u svojem držanju, izrazima lica, gestama za što bi se moglo reći da pripada kategorijama lijepoga. Moglo bi se prije reći kako su to potpuno prazna lica, lišena bilo kakvih emocionalnih ili intelektualnih sadržaja. Ono što nadomješta posvemašnju prazninu, bolje reći odsutnost osobnosti na prikazanim likovima, to su ideologijski znakovi kojima je obilježena njihova odjeća i dekoracije na njoj.
U pokušaju tipološkoga određenja ljudi s Petkovićevih fotografija, nije im teško prepoznati podrijetlo. To su tipična lica s naših prostora. Zapravo, mi te likove svakodnevno susrećemo na ulicama gradova, u selima, u planinskim zabitima. Nalazimo ih obično bez odjeće u kojoj paradiraju ispred kamere Darija Petkovića, ali ih poznajemo. Ne, dakako, kao pojedince, jer su svi oni odreda lišeni osobnosti.
Prepoznajemo tip kojemu pripadaju, točnije ideologiju kojom supstituiraju svoju ljudsku osobnost. Taj virus mračnih ideologija prošlosti nagrizao je ljudske supstance u njima i zrači iz njihovih lica i pokreta, budući da su im uniforme preuzele ključne identifikacijske funkcije.
U kolovozu 1944., onoga dana kada se oslobađao Pariz, Albert Camus pisao je uvodnik za svoje novine Combat i naslovio ga Krv slobode. Uvodnik je završio konstatacijom da Pariz sada „blista ne samo oslobođenjem nego i budućom slobodom”. U usporedbi sa slobodom, oslobođenje je tek tehnički pojam ograničenog vremenskog i prostornog djelovanja. Camus definira trenutak u kojemu piše one rečenice, trenutak oslobađanja Pariza i kaže: „Ne bori se za vlast, već za pravdu, ne za politiku, već za moral, ne za prevlast svoje zemlje, već za njenu veličinu.” Dok čitam ove rečenice i promatram fotografsku sekvencu Darija Petkovića naslovljenu Duhovi prošlosti imam osjećaj dubokog košmara. Likovi koje nam on donosi na svojim crno-bijelim fotografijama, snimljeni nedavno, kao da nastoje intenzivno oživjeti vrijeme u kojemu se oslobađalo ne samo ratnih strahota nego i ideologija koje su taj rat činile još težim i krvavijim. U trenucima kada se osvaja sloboda Camus ističe kako se bori za pravdu, za moral, za veličinu svoje zemlje, a ne njezinu prevlast. Protagonisti tog mrtvoga vremena, koji se sada ukazuju na bizarnim, ali mračnim paradama maskirani u kostime ideologijskih kadavera, a Petković ih snima, ni najmanje ne odaju osobine morala i pravde, žudnje za veličinom svoje zemlje, veličinom izrasloj na moralu i pravdi, a ne prevlasti. Štoviše, ova kostimirana bića lišena osobnosti prije da odaju duboko nerazumijevanje vremena. To i ne bi bila najveća tragedija, da vrijeme koje nam oni demonstriraju ne uskrsava svako malo na našim prostorima, javlja se poput iznenada oživjele kuge. Stoga i protagonisti koje je Petković snimio nemaju osobna lica, nego lice jednog davnog vremena koje, nažalost, ovdje još nije sasvim prošlo vrijeme.
Izložba traje do nedjelje 22. siječnja.
