Da s ocem nije išao na izlete u Connnemaru te da 1995. nije dobio irsku vladinu stipendiju s boravkom u New Yorku, tko zna bi li irski pisac iz Dublina Joseph O’Connor napisao opsežan povijesni roman “Zvijezda mora”. No, osnažen obiteljskim sjećanjima te potaknut suvremenim lagodnim putovanjima, ali i irskim mračnim i mučnim mitovima, uspješni književnik uputio se na putovanje kroz jedno od nakrvavijih i najtragičnijih razdoblja ionako tamne irske povijesti. U “Zvijezdi mora”, romanu koji se obilato koristi oceanskom avanturističkom atmosferom, O’Connor demistificira irsku, ali i englesku povijest opisujući dramatičan bijeg iz gladne Irske u obećanu zemlju Ameriku. Pri tome se ne služi slikama lijepih i poželjnih dama te šarmantnih i bogatih vitezova, nego svoje književno platno oslikava motivima najsiromašnijih i najbolesnijih putnika jednog zlosutnog broda koji dnevno s palube u surovi ocean izbacuje nesretne mrtve putnike. One koji nisu imali sreće i kojima se obećana zemlja pretvorila u mokri grob.
Što je kod O’Connora povijest, a što fikcija, što je činjenica, a što plod razgranate mašte, slabijem poznavatelju irske, a onda i engleske i američke povijesti teško je ustanoviti. Stoga povremena gotovo pa knjigovodstvena književnikova potreba za nizanjem bitnih i manje bitnih podataka može u startu odbiti površnijeg čitatelja, a da bi ga odmah zatim strahotnost ovog trilera na prepad ubacila u literarni žrvanj u kojem opstaju samo oni debelih živaca. O’Connor je bespoštedan prema svojim junacima, a i ti su junaci bespoštedni prema autoru. Teško je i zamisliti sva moguća zlodjela koja pisac minuciozno i okrutno opisuje u “Zvijezdi mora” koja poprima razmjere “Ukletog Holandeza”. Količina, ali i razmjeri incesta i nesreća su impresivni. Mržnja među braćom, bespoštedni sukobi među klasama i spolovima, mučenje djece, siromaštvo kojeg u vremenu krize nisu pošteđeni ni oni najzaštićeniji, dakle lordovi i veleposjednici, u čitatelja mogu izazvati šok i nevjericu, ali i upravo nevjerojatnu sućut čak i prema najvećim zločincima kojih u romanu ne nedostaje. Ubojstvo kod O’Connora vrlo lako postaje samoubojstvo. Dobrota prerasta u zlo. Ljepota u ružnoću. Spas u propast. Izdaja u savezništvo. I obratno, naravno.
Pisac ide i korak dalje i osim spretnog vođenja jedne u osnovi potentne i poželjne krimi priče kao stvorene za filmsku raskošnu ekranizaciju, ironizira, pa i demantira sam poziv pisca ismijavajući čak i svog velikog uzora Charlesa Dickensa. Ne štedi ni poziv novinara, tj. reportera, prikazujući ga kao posao u kojem uspjeh uvijek ima prednost pred moralom i istinom. O’Connor se za pisanje “Zvijezde mora” morao i te kako dobro pripremiti različitim znanjima, a možda i vještinama. I tako je ispisao neke od najpotresnijih stranica suvremene literature, pa i nije čudno što su njegov uradak već uvrstili u romane koji će postati klasicima. Ako ne sad, a onda za stotinjak godina. Klasici imaju vremena za čekanje.
