Zanimljivo predstavljanje održao je 30-godišnji Zlatan Vehabović pred publikom trešnjevačkog CeKaTe-a o načinu kako stvara, koje ga teme privlače i kako se razvijao od završetka studija slikarstva do danas.
Mozaični veliki formati
Izričaj od početka nije vidio kroz velike teme poput kritiziranja društvenih anomalija, nego kao prenošenje osobnih emocija na platno. Od početka stvara velike formate (320x180, pa i veće), no tada kao mozaik manjih platna od kojih nastaje cjelina – jedan od njih je No.9, rad o trojici dječaka koji s leđa vire preko ograde, čime je Vehabović želio prenijeti osjećaj iskrene, dječje znatiželje. S vremenom mijenja koncept, pa njegovi radovi postaju narativni – voli pričati priče o događajima koji mu izazivaju znatiželju – poput propale ekspedicije na Antarktici istraživača Ernesta Shackletona, koji je poznat postao jer je spasio dvadeset i sedam članova ekspedicije nakon dvogodišnjeg zarobljeništva u ledu Južnog pola između 1914. i 1916. godine. Posvetio mu je tri slike – prvu dokumentarističku o brodu u ledu, a druge su dvije imaginarne – jedna je prikaz studija u kojem se snima film o ekspediciji, a druga o osobama koje film snimaju. Sličan motiv imao je stvarajući nadrealnu sliku motiviranu novozelandskim alpinistom Edmundom Hillaryjem. Posljednja tema koju je radio bila je ljubav – u četiri slike predstavio je faze koje svaki čovjek tijekom života doživi – žudnju i idealiziranje nedostižne osobe i neostvarenog odnosa; diptiha koji govori o odnosu ljubavnog para koji je uvijek spoj dvoje individualca među kojima ima i nerazumijevanja.
Ne voli ponavljanja
Treći rad predstavlja ženu koja benzinom polijeva stvari nakon čega ih pali jer ne želi uspomene na bivšu vezu. Tu se, kaže, sam stavio u poziciju žene. Posljednji rad predstavlja nekolicinu momaka koji tješe prijatelja nakon prekida veze – cilj mu je bio pokazati da muškarci u takvim situacijama ne znaju biti korisni, utješni. Publiku, među kojom je bio i psihijatar Robert Torre sa suprugom, redateljicom Ninom Kleflin, zanimalo je i je li razmišljao o promjeni medija.
– Jesam. Sviđa mi se fotografija, no slikanje daje veću mogućnost manipulacije za razliku od novijih medija – kaže. Godišnje u prosjeku napravi 12 slika. Slikanju se predaje potpuno, a inspiraciju crpi iz knjiga, glazbe, popularne kulture. Trenutačno vodi trilemu oko budućih tema, vrlo je samokritičan, ne voli ponavljanja pa mu je najteže kopirati radove. Pokreće ga uzbuđenje uprizorenja, strast prema nastajanju. Zanimljivo je i da rijetko stvara skice.
Za čistu peticu...