Dugo sam se želio rastati od Lorene. Predugo.
Nisam bio sretan, nisam bio nesretan. Nisam bio, uopće. Smanjila me na razinu sjemenke. Znam, to je vjerojatno bila moja krivica, trebao sam se suprotstaviti. Ali nisam se znao suprotstaviti toj tihoj distanci kojom se od mene ograđivala i gradila svoju kuću od stakla. Toj stišanoj kontroli kojom me obavijala kao baršunom. Danonoćno, polako, oprezno. Gubio sam se, ali i tješio da se tako gube svi, da tu nema ništa neobično, da ona ne radi ništa što ne rade i ostali, da se možda ne znam nositi s njezinom snagom, karizmom, popularnošću, jer Lorena, ona je bila zvijezda kamo god bi došla. Bio sam ponosan. Hvalio sam je. Zatim sam postao nebitan. Stišao sam se. Zatim sam postao poslušan. Miran. A zatim oprezan. Hodao sam po staklu Lorenine kuće na prstima. Samo da nešto ne polomim, govorio sam si. Samo da me dočeka njen osmijeh, a ne zategnute usne.
Budi sretan, Lorena je fantastična, govorili su mi sa svih strana. Gledaj što je sve postigla.
Zaista, mislio sam. Bit ću potpora do smrti.
To što se osjećam kao maloumnik većinu vremena, to ne može imati veze s Lorenom.
Krenut ću na terapiju.
Uništit ću patrijarhalno u sebi.
Moj brak je na prvom mjestu, a u njemu glavnu ulogu ima Lorena. Pomirit ću se s tim.
I mislio sam da jesam. Sve do jednog jutra kad smo se zajedno našli za stolom.
Lorena se uspravila u stolici. Uvijek je to radila, uspravljala se. I pri hodu i pri sjedenju. Kao da će time pokazati da je viša od svoje stvarne visine. Djelovala je moćno i otmjeno.
– Ne bi znao skuhati kavu koja ne smrdi po kanalizaciji ni da ti život ovisi o tome – rekla je.
– Lorena – izgovorio sam u sebi.
Moja žena.
Shvatio sam da to ne osjećam. Ona nije bila moja. Ja nisam bio njezin. Nas dvoje nismo imali nikakve veze jedno s drugim, mi smo samo dvije osobe koje su slučajno u istom prostoru i tu grešku treba hitno ispraviti prije nego što se dogodi nešto zaista loše. Ostavio sam svoju šalicu na stolu i okrenuo se prema njoj. U kosi je imala bijelu traku, a njezina ljetna haljinica i duga kosa složena u strogu punđu polako su uklizale u mene puneći me neobičnom snagom. Kao da je tajna njezine moći sada postala moja, alat koji sada mogu upotrijebiti protiv nje.
Zatim sam rekao: – Lorena, učinit ću sve da se rastanemo.
Izgovorio sam to molećivim, tihim tonom sfinge u koju sam se pretvorio. Činilo se kao da joj priopćavam bitnu tajnu ili povjerljivo sklapam pakt.
Kroz glavu su mi prošle razne rečenice kojima ljudi traže razvod: oni koji govore da su zaljubljeni u druge, oni koji tvrde da ih odnos odvlači u pakao ili da ih partner kvari i uništava, oni koji su umorni, kojima je dosadno, kojima je dosta. Nisam mislio da ću ja ikada u životu izreći nešto slično, a kamoli u kuhinji uz jutarnju kavu u mirno jutro. Ja nisam netko tko govori stvari tek tako. Iz hira. Niotkuda. Sjednem, zapisujem, crtam dijagrame. Važem razloge za i protiv. Ne znam kada sam posljednji put bio spontan. Spontanost je za djecu, smatrao sam. Djecu koju Lorena i ja, naravno, nismo imali.
Nakon što sam to ipak izgovorio, počeo sam razmišljati o svojoj rečenici. Smisao, dikcija i struktura tog tihog “učinit ću sve...” zapravo su bili toliko patetični da sam se nakon nekoliko sekundi tišine počeo smijati. Bože, pomislio sam, takvo što ne bi napisali ni scenaristi neke hrvatske drame. Prvo sam se smijao tiho, kratkim ha-ha, a zatim glasnije. Osjećao sam kako me smijeh štiti, obavija, uvlači u sebe kao vodeni vir. Moja rečenica zvonila mi je u glavi kao smiješan alarm koji je ujedno bio i molba. Nešto poput: “Lorena, molim te, kupimo novi auto!” Ili: “Lorena, izvuci me iz ove rupe, zaglavio sam!”
Usrdnost kojom sam joj se obratio bila je nešto što me još više nasmijavalo. I nisam imao pojma što bih to učinio samo da se rastanemo. Bacio se sa zgrade? Ubio nekoga? Ubio sebe? Dignuo nešto u zrak? Samo sam želio da se to konačno dogodi, da mi ona više nije supruga, da naš brak nestane kao da nikada nije ni postojao.
A zatim me pogodila nova, divlja i sirova misao: mrzim je.
Opet sam se počeo smijati, pogođen tim novim saznanjem. Nije ona bila ta koja je mene trebala izvlačiti iz rupe, ja sam bio taj koji bih nju ostavio u rupi, bilo kada i bilo gdje. Ne bih se ni osvrtao. Ostavio bih je da trune u svojoj ljetnoj bijeloj haljinici, gurnuo s vrha nebodera.
Tko sam bio zbog toga? Prvi put u naših petnaest zajedničkih godina to me pitanje nije ni najmanje uznemiravalo. Prvi put nisam osjećao krivnju. Učinit ću sve da se rastanemo, motalo mi se po glavi. Odrezat ću si ruke i noge, samo da ne moram više biti tvoj plesač. Sjeo sam i raširio te noge koje sam još uvijek imao, prvi put nakon dugo vremena. Osjetio sam lakoću u njima, kao da sam postao dječji balon i da ću sada izletjeti iz naše kuhinje ravno u ljetni dan.
Lorena je gledala ravno pred sebe. U jednom, jako kratkom trenutku, bio sam siguran da me nije ni čula. Često nije slušala druge. Možda je ovo bio jedan od takvih trenutaka. To mi se opet učinilo smiješnim. Moj krucijalni trenutak, a moja me supruga nije ni čula.
Dignuo sam se i protegnuo. Stao sam na prste.
I ja mogu biti viši, pomislio sam.
Ponovno sam je pogledao. Niz lijevo oko spuštala joj se suza.
Jadna Lorena, pomislio sam, ali bez suosjećanja. Nije njoj ovo trebalo, idiot koji promišlja svaki korak četrdeset i pet godina, oprezno i kukavički, a onda sve to poništi u jednoj jedinoj rečenici, u jednom jedinom danu. Pokušao sam se smiriti, ali lice mi se grčilo u nekontroliranim pokretima. Nikada nisam osjetio takvu nemogućnost kontrole. Vilica, čelo, oči, sve se razigralo u neobuzdanom ritmu. Ruke su me počele škakljati, a i nešto između trbuha i pluća. Past ću na pod od smijeha, pomislio sam dok su mi se suze cijedile niz obraze.
Konačno sam, kroz plimu smijeha, odlučio otići do sudopera: popiti čašu vode, umiti se, učiniti bilo što da malo dođem k sebi. Pokušao sam se pomaknuti, proći pored Lorene, ali pogled na onu njezinu punđu udario me kao novi val. Tu punđu slagala je sigurno petnaest minuta, pomislio sam. Pomno ju je oblikovala svojim dugim elegantnim prstima, za doručak s mužem koji će je ostaviti. Poželio sam je primiti za glavu i raščerupati čitavu kosu, vlasi koje je uredno namjestila jednu kraj druge, baš kao što je uredno slagala i svoje male pjevačice u ženskom dječjem zboru jednu pored druge prije nego što su počele pjevati, vođene Lorenom. Curice su u moju neurednu zapuštenu bradu buljile ne bez gađenja. Sigurno su se pitale što njihova fina učiteljica, savršena teta Lorena, radi s ovim jadnikom. Neke su me čak i zaobilazile, prestrašene mojom nemarnom pojavom, crnilom moje kose i brade u odnosu na njihove uredne haljinice. Bio sam vuk koji je ušao u kućicu kozlićima i kozi. Ali nisam ih pojeo, nisam to želio. Možda samo jedan dio majke koze: punđu.
Tu je opet krenulo. Presavio sam se od smijeha i, čini mi se, počeo kreštati. Ne sjećam se koliko je to trajalo.
Na kraju sam došao do pećnice i čučnuo.
Lorena se nije pomaknula, nije ispustila nikakav zvuk. Kroz tišinu jutra dopiralo je samo moje isprekidano disanje.
To je u glavnim crtama bilo to.
Samo jedan dan, običan dan. Jedan ljetni, sparan dan.
Najsretniji dan u mom životu.
