Imam posve osobne razloge zašto mi je stalo da Arsen Ostojić snima dobre filmove. S obzirom na to da dijelimo isto ime sustavno nas zamjenjuju javnosti, pa se Ostojićeve filmove često pripisuje mome životopisu, čak i na razinama kao što su prijamni ispiti na fakultetima. I kakav je “Halimin put”? Mogu hodati uzdignute glave.
Arsen Ostojić redatelj je za kakvima je naša kinematografija vapila 1990-ih godina, kada su filmove snimali autori koji često nisu znali ni suvislo ispričati priču. Dok su mu prethodno u “Ničijem sinu” likovi često djelovali više kao dramske funkcije, a manje kao stvarni junaci (nagomilavanje ekstremnih situacija bilo je prikladnije kazališnoj stilizaciji nego filmskom realizmu), u “Haliminu putu” takvi su trenuci svedeni na minimum pa drama jadne žene u nastojanju da identificira sina ubijenog u ratu postiže težinu kojom opravdava svoje postojanje. Taj film izvrsnih glumica (A. Prica, O. Pakalović) više ide za time da dirne publiku, nego da ispunjava redateljsku (i kritičarsku) taštinu, a to ne mora uvijek biti mana.
