Zagrebačka likovna scena lagano se budi iz ljetne usnulosti.
Klovićevi dvori već su krenuli sa sjajnom izložbom “Genesis” dizajnera nakita i kipara Nenada Sovilja, na kojoj uz novu kolekciju nakita izlaže i skulpture i mural, a u suradnji s keramičarom i kiparom Branimirom Bobanom i liniju porculana. NMMU u jesensku sezonu zakoračio je izložbom “Ugužvana nepredmetnost” Maka Melchera, otvorenom u Galeriji “Josip Račić”, a HDLU idući tjedan frca događanjima – izlažu Gordana Bakić i Željko Beljan, otvara se grupna međunarodna izložba “Svjetovi unutar svjetova” te 14. rujna i prava poslastica – izložba Barryja Wolfryda “Spektakulariziranje margine: Prožimajući svjetovi Barryja Wolfryda”.
Govoreći o njegovu porijeklu i radu važno je spomenuti dvije prožimajuće linije – američku jednostavnost i meksičku sklonost mistificiranju, natprirodnom i sudbinskom. Naime, rođen je 1952. u Los Angelesu, no 1975. godine seli se u Meksiko, gdje od 1985. živi i stvara u Ciudad de Mexicu. U Zagrebu će u Galeriji PM Doma HDLU predstaviti svoje nove skulpture, izrađene u tehnici murano stakla. Prema Wolfrydovu vlastitom statementu, njima preispituje rat kao klišej, odnosno reprezentaciju rata u medijskom prostoru po kojem se on tretira kao najobičniji dio svakodnevnog života poput odlaska u kupnju namirnica.
Svaki umjetnik ima svoju jedinstvenu priču. Možete li nas kratko prošetati kroz svoju?
Moje zanimanje za umjetnost počelo je kada sam imao dvadeset godina. Doduše, oduvijek sam osjećao da su kreativna zanimanja nešto što me privlači, ali nisam bio siguran što točno sve dok na koledžu nisam ušao na sat crtanja. Uvijek su postojale stvari koje sam želio dijeliti s javnošću, no nisam znao koji bi medij za to bio najbolji. Tada sam shvatio da je likovna umjetnost najbolje sredstvo za mene. Nakon dvije godine studija spakirao sam stvari u VW kombi i iz New Yorka se odvezao u Meksiko. Bez puno prethodnog istraživanja intuitivno sam otišao u drugu zemlju kako bih tamo nastavio svoje umjetničko obrazovanje. To je priča mojeg osobnog putovanja… samo biti spontan, pa ponekad stvari uspiju, a ponekad baš i ne. Uglavnom, u Meksiku sam otkrio nešto što nije postojalo u SAD-u – da su tamo umjetnost i kultura dio svakodnevice, a ne nešto što se samo delegira muzejima i egzistira na margini. Važno je napomenuti i da sam prije nego što sam postao umjetnik radio razne poslove, u autopraonici, bio vozač školskog autobusa, radio u čeličani, bio stolar, barmen, radio u cirkusu, imao rudnik topaza i bavio se etnografikom. Sva ta iskustva pripremila su me za život umjetnika/kreatora. Niz je tu čimbenika i ljudi koje sam susretao putem, a koji su postali važni igrači na mojem osobnom putovanju.
Kažete da smo “svi mi neraskidivo povezani lancem popularnih simbola koji identificiraju kulturu”. Možete li objasniti tu izjavu?
Čini se da postoje određeni simboli koji nadilaze sve granice. Bilo da su oni vjerski, politički, komercijalni, umjetnički ili ekonomski. Isto se percipiraju nalazite li se u Uzbekistanu, Čileu, Francuskoj, Kini ili SAD-u. Još od antike popularni simboli bili su ključni za prezentaciju moći i utjecaja. Primjerice, simbol Artemide (božice lova) vladao je helenističkim svijetom. A danas, zahvaljujući mogućnostima suvremenih oblika komunikacije, snaga simbola i ikonografskih slika postala je dio svjetskog vokabulara koji se uzdiže iznad samih jezika. Svi, ili većina, tako znaju da su “zlatni lukovi” simbol brze hrane i McDonald’sa, ili činjenicu da Marlboro Cowboy predstavlja cigarete. Moderno oglašavanje tu je odigralo važnu ulogu. Svako društvo ima svoje jedinstvene simbole, elemente kulture s kojima se identificira, a neki od njih postali su univerzalni zbog različitih čimbenika, od kojih su neki dobri, a neki loši. Zastave tako govore o nacijama, sudbinama, ideologijama pa čak i ratu, simbol iPada predstavlja komunikaciju, umrežavanje i globalni konzumerizam, slika Washingtona na novčanici od jednog dolara globalna je ikona... Zanimaju me ti fenomeni.
Što izlažete u Zagrebu?
Desetak svojih staklenih antiratnih skulptura u muranu u kojima sam tematski preokrenuo klišeje koje imamo o ratovima kako bih ukazao na činjenicu da se oni u našim svakodnevnim životima prihvaćaju kao datost prema kojoj se odnosimo s određenom ravnodušnošću. Osim, naravno, kad se radi o sukobu koji se odvija u našoj zemlji. Naslovi radova poput “Sholl shocked” i “A drop in the bucket” daju nam naznake o tome što se zapravo događa iza tog djela. Krhki materijal od kojeg su skulpture izrađene kroz svoju fizičku prirodu prenosi delikatnu ravnotežu života u sukobu.
Propitujete ljudske i kulturološke aspekte naših života miješajući stvarnost i svoje vizualne elemente – poznate figure i drevne simbole. Možete li nam reći nešto više o svojoj umjetničkoj viziji, posebno u vezi s onim što se danas događa u Meksiku i SAD-u? Nadilazi li vaša umjetnost političke i religijske granice kako bi dosegnula istinu?
U ranijim radovima moja umjetnička vizija imala je određeni karakter koji je odražavao moju zabrinutost u vezi s onim što se događa između Meksika i SAD-a, granicom i miješanjem tih dviju kultura. Ali u njima je vidljiv očit učinak lokacije i mojeg interesa da postanem dio drugog kulturnog identiteta. Vjerujem da je danas moj rad univerzalniji. Pristup i stav koji sam imao mnogo godina unatrag isti su, ali proširio sam ih na svjetski nivo. Što se tiče Meksika i SAD-a, vjerujem da pitanja tih dviju zemalja i društava više nisu endemska. Kao što su simboli koje koristim u radovima prepoznatljivi diljem svijeta, i ono što se danas događa u Meksiku i SAD-u prepoznatljivo je kao globalni problem. Dakle, uvijek sam svojim radom pokušavao otkriti skup istina. Problem je što su istine ciljevi uvjerenja; bilo vjerskih, ekonomskih ili političkih. A tu je onda i umjetnička istina i pitanje što mi kao autori možemo gledateljima prenijeti i otkriti svojim radom. Uglavnom, rekao bih da je zadnjih 30 godina moj rad usmjeren na korištenje simboličkih i ikonografskih slika kojima govorim o našoj ljudskosti.
Možete li nam opisati proces nastanka vašeg umjetničkog djela?
Ovo je teška molba. Taj je proces potpuno različit za svakog umjetnika. Za mene je taj proces uvijek neka vrsta evolucije samog rada. Meni se to događa tako da puno internaliziram o simbolu, mjestu ili okolnostima koje me inspiriraju i ideji koju imam. Kad kažem internalizacija, mislim da provodim puno vremena istražujući neke kulturne vrijednosti, običaje, motive, bilo kroz crtež ili pisanje o predmetu koji želim na taj način upoznati i shvatiti. Ponekad mi se čini da je proces dolaska do završetka nekog djela uzbudljiviji od samog djela.
U Meksiku živite 40 godina. Da imate priliku živjeti 40 godina u drugoj zemlji i kulturi, kamo biste otišli?
Uff… teško je reći. Susreo sam se s toliko inspirativnih mjesta, naroda i kultura da se sada, kada moram birati, osjećam kao dijete u prodavaonici slatkiša. Ovako ugrubo, recimo da volim dolaziti raditi u Europu, a posebno na Balkan, jer mi se čini da se ondje umjetnost i umjetnici ne boje sadržaja ili teme. Vjerojatno mnogo toga ima veze s njihovom poviješću.
Ovo nije vaš prvi dolazak u Hrvatsku.
Ne, bio sam u Hrvatskoj više puta. Prvi put došao sam 2016. i tu stekao dobre prijatelje. No veze s nekim članovima hrvatske umjetničke zajednice stvorio sam zapravo u Meksiku, u kojem sam prvi put upoznao Josipa Zankija. Dobro poznajem noviju hrvatsku povijest, uglavnom zato što sam iz Meksika na vijestima redovito pratio sve vezano za raspad Jugoslavije i ratni sukob koji je uslijedio. Živim u zemlji koja je veći dio svoje povijesti provela u političkim i često nasilnim previranjima. To su različite povijesne priče, ali s nekim sličnim ishodima. Svaki put kad dođem u Hrvatsku naučim više, posebno zahvaljujući prijateljima koji mi govore detalje koje možda neću pronaći u knjigama ili dokumentarcima.
Jeste li bili upoznati s nekim hrvatskim umjetnicima i prije dolaska u Hrvatsku?
Život iznenađuje pa sam tako prije mnogo godina proveo neko vrijeme u Chicagu i dobro zapamtio skulpture “Indijanaca”, da bih tek kasnije, kada sam prvi put posjetio Zadar, otkrio da ih je izradio hrvatski kipar Ivan Meštrović. Već spomenuti Josip Zanki, moj prijatelj i kolega, podijelio je sa mnom mnogo toga o ovdašnjoj umjetnosti, a umjetnik za čiji sam se rad jako vezao je Ratko Petrić. Volim njegov uvrnuti smisao za humor kojim govori o vrlo ozbiljnim temama. Stvarno sam se identificirao s njegovim radom. Kad sam se prvi put susreo s Petrićevom umjetnošću, osjetio sam da sam na dobrom putu.
