Davno prije pojave web shopova u jednom dućanu u Zagrebu, a bio je smješten u Novinarskom domu (?!), mogle su se kupiti slavne manolice. Njihove cijene tada su odgovarale skupocjenim automobilima iz obližnje trgovine i bile su barem tri puta veće od cijena za koje su se iste cipele mogle kupiti u inozemstvu. Žene su zbog tih cipela dizale kredite (cijene su na samom početku 2000-ih premašivale i 13 tisuća kuna), a svaki je ponuđeni par iz trgovine nestajao brzinom munje. O.K., cipele su bile prelijepe, ali sve je to više nalikovala histeriji nego modi. Tko je, dakle, taj majstor obućar za čija su djela žene spremne nekoliko godina otplaćivati kredit?
Manolo Blahnik je Španjolac, pravim imenom Manuel "Manolo" Blahnik Rodríguez, rođen 27. studenoga 1942. godine u gradu Santa Cruz de la Palma, na Kanarskim otocima. Majka mu je bila Španjolka, otac Čeh, a roditelji su za njega imali ambiciozne planove i maštali o sinu koji će postati diplomat. On u Ženevi upisuje studij političkih znanosti, ali se vrlo brzo prebacuje na arhitekturu, da bi nakon diplome 1965. stigao u Pariz kako bi nastavio studirati likovnu umjetnost. Tamo je shvatio da njegova strast prema cipelama koju gaji od djetinjstva nije slučajna. Naslijedio ju je od majke, koja je bila nezadovoljna cipelama koje je mogla kupiti u trgovinama, posebice u teškim godinama nakon Drugog svjetskog rata. Tako je maleni Manolo s njom obilazio tvornice cipele kamo je ona odlazila ne bi li joj majstori obućari izradili modele koje je sama nacrtala. Tu je budući svjetski car cipele zapravo naučio kako se to radi. Zbog toga je u jednom davnom intervjuu izjavio:
"Siguran sam da mi je majka prenijela svoju ljubav prema cipelama, ali i prema svili, čipki i delikatnim kopčama i ukrasima koje je obožavala, jer to su detalji koji moje cipele čine prepoznatljivim."
No, put do cipela nije baš bio lagan, jer 1969. godine Manolo je u Londonu, radi u trgovini vintage odjeće i kupuje robu za neke od tamošnjih butika, cijelo vrijeme radeći modne skice i maštajući o karijeri dizajnera.
VEZANI ČLANCI:
Prijelomni trenutak u njegovoj karijeri dogodio se kada je 1970. godine, u posjetu New Yorku, upoznao tadašnju urednicu Voguea Dianu Vreeland. Ona je pogledala njegove mnogobrojne modne skice i otvoreno mu rekla:
"Mladiću, vi se morate posvetiti modnim dodacima. Morate raditi cipele!"
Sve ostalo je povijest. Manolo je bio dovoljno pametan da je posluša, a ona je pronijela glas o mladom, talentiranom Španjolcu koji modu doživljava kao borbu s bikovima, te mu stižu prve poslovne ponude. Prije pokretanja samostalnog brenda imao je priliku dizajnirati za Jean Muir i Zandru Rhodes te je, četiri godine nakon te sudbonosne upute koju je dobio od Diane Vreeland, u Londonu otvorio svoju prvu prodavaonicu cipela. Zanimljivo zvuči podatak da se prvo okušao u dizajnu muških cipela, ali je zaključio da one svojim strogim pravilima guše njegovu kreativnost. Jer tko bi kupio svilene muške cipele ili pak one ukrašene čipkom i kristalima? Početkom sedamdesetih takvih je potencijalnih kupaca zaista bilo malo.
Manolo Blahnik modni je kreator koji je dizajn cipela pretvorio u čistu umjetnost, a mnogi njegovi radovi zapravo mogu stajati na nekoj polici umjesto skulpture. Naravno, oni ponosno stoje u ormarima žena koje manolice doživljavaju kao ultimativni modni predmet dostojan skupljanja i obožavanja. Ipak, treba i to reći, nisu sve njegove cipele pojam udobnosti. Štoviše, pamti se i par koji je povučen iz prodaje jer je proglašen opasnim. Bile su to štikle koje su imale potpeticu u obliku medicinske igle. Ta je "potpetica" zbog svoje visine i izuzetno malenog promjera doslovno bila oštra kao igla te je dobila epitet "oružja". Kreator je brzo shvatio da je stvorio cipele koje oštećuju tepihe i parkete - a žene koje nose manolice one su koje u svojim domovima imaju skupe i tepihe i podove - ali i da ta potpetica, primjerice pri pogreškom koraku u plesu, može ozbiljno ozlijediti partnera, jer može proći i kroz cipelu i kroz ljudsku nogu.
Ali dramatičnost i skulpturalnost njegovih radova svidjela se ženama te mu uspjeh nikada nije došao u pitanje. Godine 1977. kreirao je svoju prvu kolekciju cipela namijenjenih američkom tržištu, a godinu dana kasnije cipele počinje prodavati u slavnoj robnoj kući Bloomingdale's. Prodaja je bila toliko uspješna da je već 1979. otvorio svoju prvu trgovinu u SAD-u, naravno u New Yorku. No, sve do današnjih dana njegova baza je London, iako ima trgovine po cijelom svijetu, u: Ženevi, Madridu, Barceloni, Dubaiju, Dohi, Hong Kongu... Za sebe je jednom izjavio:
"Ja ne živim u kući, živim u muzeju cipela. Ili ne! U mauzoleju cipela, jer taj pojam zapravo najbolje opisuje moju kuću i značaj koji pridajem svojim cipelama."
VEZANI ČLANCI:
I treba mu vjerovati, jer on ima spremljen po jedan par od svih cipela koje je dizajnirao. Kada je, zbog puknute cijevi, jednom došlo do poplave u njegovoj kući, voda je uništila trideset pari tih pomno čuvanih cipla i bio je to gubitak koji ga je dugo mučio.
Od samih početak sve do danas njegove cipele imaju jasno prepoznatljiv stil, a manolice je lako prepoznati u moru drugih, pa i podjednako slavnih i dizajnerski uspješnih, cipela. On sam reći ća da je to uspio zato što je želio pomoći ženama:
"Moja glavna misija u svakom dizajnu cipela je da stvorim model koji će pomoći ženama da njihova ženstvenost dođe do potpunog izražaja." I pri tome je toliko samopouzdan da tvrdi:
"Ako postoji nešto što može spasiti brak na klimavim nogama, onda su to cipele s mojim potpisom". Kad je to rekao, nije precizirao treba li cipele kupiti muž kao poklon kojim će iznova osvojiti srce žene ili pak žena koja će u njegovim seksi cipelama iznova osvojiti muža.
Svih ovih godina Manolove modele karakteriziraju prepoznatljiv dizajn, zanimljivi detalji, jedinstvenost i sofisticiranost. Ipak, usprkos tome što su njegove cipele već godinama prepoznatljive po jedinstvenom stilu, Manolo tvrdi kako on ne prati modne trendove. Može se reći da je u pravu jer on spada među one rijetke dizajnere koji su predvodnici tih trendova i zato se brojni drugi kreatori doslovno otimaju za suradnju s njim. O značaju njegova rada svjedoči i činjenica da ga je "modna Biblija", tj. magazin Vogue, stavio na listu na kojoj se nalaze samo četiri ključna klasična komada ženske odjeće. Na toj su listi, uz njegove salonke, Chanel jakna, torba Kelly brenda Hermès i Armani sako. Istovremeno, sa svim tim počastima Manolo je bio i ostao radnik iznad svega, jer on prati nastanak svojih cipela u svim detaljima procesa i kaže kako je najsretniji u radionicama, a ne na crvenim tepihu. Čuvene su i njegove izjave kako ga novac nikada nije previše zanimao jer pripada generaciji ljudi kojima je rad uvijek bio na prvom mjestu. Ponekad je i tjeskoban zbog svoj globalnog uspjeha, ali i brojnih obožavateljica. Na toj listi slavnih dama su: Charlotte Ramplin, Lauren Bacall, Pauline de Rothschild, koje su ga prepoznale na njegovim počecima. Bianca Jagger je, pak, na legendarnu proslavu svog 30. rođendana u Studio 54 u New Yorku dojahala na bijelom konju - u Halstonovoj haljini i manolicama. Danas je na vrhu liste slavnih žena koje nose isključivo manolice Anna Wintour, ledena kraljica Voguea.
Iako je ozbiljne temelje, ali i zidove, svog modnog carstva položio prije serije "Seks i grad", ona ga je lansirala među najveće zvijezde svjetske modne scene, a koliki je taj utjecaj bio, svjedoči i činjenica da su se manolice nakon te serije pojavile i u "Simpsonima".
VIDEO Goran Bare koncertom zapalio splitske Gripe
