ZAGREB - Ako se po Kranjčevićevoj proljeće poznaje, Dinamo će kao i čuvene 1982. prošetati nastavkom prvenstva. I uzeti toliko puta opjevani naslov prvaka.
Hladno je, gotovo beživotno bilo lice Zdravka Mamića u poluvremenu gradskog derbija, u onih 1:1 na semaforu vidio je Dinamov dopredsjednik valjda - propast. Jer, sve što o čemu se proteklih tjedana i mjeseci pričalo, čitava jedna vizija, bilo bi možda i pred nokautom da modri tu utakmicu nisu dobili. Jednostavno, morali su pobijediti. I jesu. Jer da nisu, tko zna...
Ali maksimirski plavi nisu pobijedili onako jedva, nisu trebali pomoć sudaca, nisu se uzdali u uplašenost ošamućenih pjesnika. Gradski derbi pokazao je svu moć koju u svlačionici posjeduje Miroslav Blažević, iako konačnih 3:1 i ne izgleda tako zastrašujuće. Međutim, kad se tome doda da su Marić, Mujčin i Sedloski pogađali vratnice, da je Smoje promašio kazneni udarac i da je Zagreb odigrao možda i ponajboljih pedesetak minuta ove sezone, onda je sve jasno - Dinamo je bio prejak za svojega gradskog suparnika, a prejak je i za sve ostale u Prvoj HNL.
I dok su se neki sa sjetom prisjetili posljednje prvenstvene pobjede plavih nad bijelima otprije dvije godine, drugi su se vratili još malo unatrag. Pa su na trenutke imali dojam da gledaju onaj Dinamo iz Lige prvaka, kad se u Maksimiru sigurnima nisu osjećali ni Ajax ni Manchester United. Tada su na nebu sjale zvijezde Silvija Marića i Edina Mujčina, dvojca koji je i u subotu u Kranjčevićevoj potvrdio da nije za staro željezo. Ćiro Blažević Mari je često prijetio izgonom, Mujčina ponekad nepravedno bacao drugi plan. Marić je na pripremama izgledao katastrofalno, ljutit na cijeli svijet, valjda i na sebe samoga, ali ono što je prezentirao u ulici pjesnika sigurno se može ubrojiti u njegove životne utakmice.
- Svakodnevno me bacate iz prvog sastava, ali nećete uspjeti - iako ne priča s novinarima, ponekad im je znao dobaciti u prolazu.
Ovaj put imao je pravo, nakon ovakve predstave teško ga netko može izgurati iz prvih 11.
Edina Mujčina mnogi su već zvali bivšim igračem, i poštar je tijekom posjeta Maksimiru Edi dodao kuvertu s "penzijom". A onda Edo iskoči u prvi plan, na neki način postane srž svih Dinamovih napada, akcija, prijetnji...
- Marić je odigrao briljantno, a Mujčin je bio još bolji. Takva racionalnost, ideja... - komentirao je oduševljeni Ivan Cvjetković, nekad Dinamov nogometaš, danas menadžer.
Da Blaževićeva sreća bude još veća, njegova knjiga nije protiv Zagreba pala na ta dva slova. Dalibor Poldrugač suvereno je vladao sredinom terena, Goce Sedloski zadnjom linijom, kraj Ivice Olića domaći se braniči nisu mogli opustiti. A Balaban je igrao tek 15 minuta, Kranjčar je bio isključen, Agić nije mogao nastupiti, Mitu je jesenas pokazao da može mnogo bolje... Uh, što će biti kad travnjaci budu suhi, Dinamo kompletan i "ufuran" u prvenstvo? Kako sad izgleda, svaki će protivnik biti zadovoljan prođe li kao Zagreb.
T. Ničota
