Tijekom memorijalnih dana Dražena Petrovića, dijela karijere u kojem se neprežaljeni velikan nije osjećao sretno podsjetili smo se razgovarajući s njegovim suigračem iz tog vremena i tog kluba. Naime, startni razigravač Portland Trail Blazersa u to vrijeme bio je Terry Porter koji je djelovao sretno nakon gala večere i memorijalne utakmice. I nije ga trebalo puno propitkivati o Draženu, riječi su tekle same...
– Mogu samo misliti koliko ste vi Hrvati ponosni na Dražena kojeg, nažalost, više nema. Nažalost, još nekolicina igrača iz tog Portlandova tima koji je igrao finale s Detroitom više nije među nama. Nema više Jeromea Kerseyja, Kevina Duckwortha, Cliffa Robinsona, Waynea Coopera i to je jako tužno.
A u tom finalu 1990. godine vrlo malo je nedostajalo da Portland nadjača Detroit.
– Prvu utakmicu igranu u Detroitu izgubili smo u produžetku a drugu smo, uz Draženovu dobru igru, dobili i s "breakom" otišli u Portland. Nažalost, na svom parketu smo izgubili sve tri utakmice, tijesno, ali smo izgubili – prisjetio se Porter i nastavio na komemorativnu temu:
– Kao igrač, Dražen je bio neustrašiv natjecatelj. Obožavao je biti na parketu, igrati, uvijek je htio imati priliku za veliki šut. Kao osoba, ispočetka je bio prilično tih, a onda se otvorio kada se prilagodio novoj kulturi življenja i okruženju, stilu života u NBA ligi. Dečki su ga prihvatili, voljeli smo ga, dijelili smo priče o odrastanju. Bilo je zanimljivo slušati priče o njegovu životnom putu.
Dražen je bio odlučan i neustrašiv
Na Draženovu žalost bilo je to vrijeme velike skepse prema europskim igračima.
– Tada se mislilo da je NBA košarka odveć fizička za europske igrače. No, jednom kada bi se oni na to aklimatizirali, to više nije bio problem. U to vrijeme ni u NBA košarci novac nije bio tako velik i razlika između NBA plaća i onih u Europi nije bila kao što je danas. No, Dražen je bio odlučan testirati sebe.
VEZANI ČLANCI:
Kako je u tome bio uspješan, time je pomogao današnjim naraštajima Europljana.
– Treba reći da se i NBA košarka prilično promijenila i to u korist Europljana koji su naviknuti na više protoka lopte, više kretnji u napadu. No, tada se NBA košarka igrala s puno više kontakta. Tada niste mogli tako slobodno trčati u napadu kao što to možete danas jer bi vas centri nabili u tim kretnjama oko blokova.
Bez obzira na to što mu je bio konkurent za mjesto u momčadi, Dražen je običavao dodatno šutirati zajedno s Porterom.
– Moja najzabavnija sjećanja na Dražena bila su da smo nakon treninga imali natjecanje u šutiranju trica. Tako smo se povezali. Radili smo to nakon svakog treninga. On je bio bolji šuter od mene i natjerao me da radim na tome.
Kakav je suigrač Dražen bio s obzirom na to da nije bio sretan sa svojom minutažom?
– To ga je doista frustriralo. On je u NBA došao kao netko tko je imao status Michaela Jordana europske košarke, najveći igrač koji je iz Europe stigao u NBA. Na njegovu žalost, u momčadi Portlanda je zatekao Drexlera i mene kao nekoga tko je ispred njega statusno pa se patio boreći se za svoje minute. Drexler je bio All-Star, a ja na rubu toga statusa. Na treninzima je Dražen bio sjajan, igrao bi za drugu postavu i zabijao je koliko i Drexler.
Je li startni razigravač Blazersa razumio njegovu veliku želju da bude razmijenjen?
– Da, jer Drexler i ja smo bili mladi i on tu nije vidio priliku da skoro bude u prvoj petorci. I to je nešto što se često u NBA događa, da minutažom nezadovoljni igrač želi ići nekamo drugamo. Imao je veliku želju biti starter bili smo sretni kada mu se ta želja i ostvarila jer je u Netsima mogao svaku večer pokazati koliko dobar može biti. A pokazivao je to i u utakmicama protiv nas.
I dok su Drexler (10 puta) i Porter (dva puta) bili izabirani za All-Star utakmice, Petro takvo što nije doživio.
– On je u dobroj momčadi zabijao u prosjeku više od 20 koševa i to ga je u mojim očima činilo All-Star igračem. No, imao je u Istočnoj konferenciji i žestoku konkurenciju. Naime, imao je na bekovima veliku konkurenciju u Joeu Dumarsu, Isiahu Thomasu, Mikeu Priceu, Ronu Harperu, Reggieju Milleru...
Dražen je, dakle, bio neka vrsta pionira za sve Europljane koji će kasnije doći u NBA?
– Da, on je krčio put i svojim primjerom uvjerio europske klince da njihovi NBA snovi nisu beznadežni. Dok sam ja odrastao, američki klinci obožavali su Magica Johnsona i Larryja Birda i maštali da i oni mogu tako. Uvijek trebate nekoga zbog koga će klinci sanjati i tko će im pobuditi nadu.
Jesu li zahvaljujući njemu NBA treneri počeli više vjerovati u europske talente?
– NBA je posvećen pronalaženju najboljih talenata i kada Europljanin pokaže da može igrati, interes za igrače iz tog podneblja počne rasti. Tada NBA treneri krenu raditi trenerske klinike, tada se održavaju kampovi poput "Basketball without Borders" i, najvažnije, pokušavaju što ranije otkriti talente. I zato nije upitno da je Dražen jedan od prvih razloga što su NBA skauti krenuli obilaziti Europu, a potom i ostatak svijeta. Onda skauti i NBA treneri počnu razmišljati u stilu "postoji talent izvan Amerike, moramo otići tamo i pronaći ih".
Nakon Dražena, Divca, Kukoča pa Stojakovića to su dokazali i Nowitzki, Parker, Ginobili, braća Gasol, a sada to dokazuju Dončić i Jokić. Dvojica posljednje spomenutih uopće nisu fizikalci, ali su genijalci.
– Nisam iznenađen. Radio sam s Divcem u Sacramentu. Puno je europskih igrača za koje možete reći da nisu atletični, da nisu brzi, da ne skaču visoko, ali imaju košarkašku inteligenciju, sposobnost da gledaju igru iz drukčijih kutova. Nisam iznenađen Jokićevim uspjehom. Njega je doista lijepo gledati, kako razmišlja u igri, kako anticipira stvari... To je igrač koji mijenja suigrače koji vole igrati s takvim igračem. On je superstar, ali samo na terenu, i pravi lider. Ne zanima ga što se događa izvan granica igrališta. Uspjeh Europljana u posljednjih desetak godina vidi se i na draftu, sve je više Europljana draftiranih u prvoj rundi. Zbog toga su i utakmice američke reprezentacije na velikih natjecanjima tjesnije no što su ikad bile. Pogledajte samo sve te francuske klince, dugi su, mogu zabiti. Razigravači su viši nego ikad. Nekad su te visine bili krilni centri, a danas takvi igraju na perimetru.
VEZANI ČLANCI:
Takav tip igrača bio je Toni Kukoč kojeg se Terry jako dobro sjeća.
– Kako da ne, trenirao sam ga u Milwaukeeju. On je bio dug i atletičan, sjajnog pregleda igre. Još jedan za kojeg se govorilo da nije dovoljno brz, no njegova lopta je itekako bila brza.
Nakon rada u Milwaukeeju i Minnesoti te na Sveučilištu Portland, Porter se više ne bavi trenerskim poslom. Izabrao je nešto lakše.
– Stručni sam sukomentator na utakmicama Blazersa i ambasador sam kluba. To je svakako lakši posao nego trenerski.
Koliko je stresno biti NBA trener?
– Vrlo je zahtjevno, zahtjevnije nego prije. Vlasnici, ponekad i navijači, traže zadovoljenje ambicija odmah. Nekad ste gradili momčad i po četiri-pet godina, danas oni za to nemaju strpljenja. I to je izazovno, naročito s povećanom slobodom kretanja igrača između klubova kakve nekad nije bilo. Igrači koji dolaze u NBA ligu su sve mlađi. Odrade prvi ugovor i ne žele ostati u klubu koji ih je draftirao jer žele biti u većem klubu, na većem tržištu.
Je li novac postao preveliki faktor u životima igrača?
– Novac jest veliki faktor, no ako igrač zna da vlasnik na njemu zarađuje, i on želi svoj dio. Današnje svote su sulude, no mislim da kod velikih igrača on nema takvo značenje. Njima više znači koliko su moćni na parketu i kakvo će nasljeđe ostaviti, hoće li njihov grad, njihov klub, njihova zemlja biti ponosni na njega.
Za 11 godina sedam milijardi
Suluda je razlika između ugovora u Porterovo igračko vrijeme i ovih današnjih.
– Mi tu govorimo o razlici od 200-300 milijuna USD u ukupnoj zaradi. No, kada vidite da je novi jedanaestogodišnji televizijski ugovor vrijedan sedam milijardi dolara, onda su vam jasne i zarade igrača. U moje vrijeme NBA liga je bila tek u poslovnom zaletu, imao si utakmice na jednoj nacionalnoj televiziji, a danas imate posebnu NBA televiziju i još neke medijske platforme, imate streaming. I sve to donosi veću zaradu vlasnicima pa igrače mogu i puno više platiti.
U Porterovo vrijeme prava je senzacija bio ugovor koji je potpisao Magic Johnson.
– Potpisao je ugovor na 25 godina za 25 milijuna USD. Ja nisam mogao doći k sebi. A danas najbolji igrači toliko zarade za pola sezone. Ja sam imao dobar novac, dva milijuna po sezoni, no bio sam All-Star igrač u momčadi koja je igrala NBA finale i to je doista sitnica u odnosu na današnje ugovore onih najboljih od 40-50 milijuna po sezoni. Danas ima igrača koji u jednoj sezoni zarade više no što sam ja u svojih 17 godina igranja. I to će nastaviti rasti i za našeg života, vjerujem, bit će igrača koji će u jednoj sezoni imati plaću od 100 milijuna dolara.
Porter je NBA košarku igrao 17 sezona pa se igrački umirovio s podosta godina.
– Igrao sam do svoje 40. godine. Deset u Portlandu, tri u Minnesoti, jednu u Miamiju i posljednje dvije u San Antoniju. Ja volim reći da sam dugo trajao jer se nikad nisam odvajao od parketa, nisam zakucavao. Dakako, uz brigu o tijelu, očito je da sam imao i dobre gene.
Svaka čast Kukoču i Rađi ali nemogu u rang s Draženom. Dražen je imao ono nešto što je sve dizalo na noge , ne zovu ga slučajno košarkaški Mozart! Dražen i Jordan ; A vi ostali klasa, dvije ispod !Pa !Pa Dražen je na šuterskom treningu ubacivao 300 trica! Dražen je najbolji šuter svih vremena! Ispred i Jordana!