S asfaltirane ceste koja vodi prema Vodicama kod raspela skrenite lijevo, na makadam. Navigacija će vam reći da ste stigli, ali nemojte joj vjerovati. Produžite i pazite da na mjestu gdje se put razdvaja na dva puteljka ostanete na desnoj strani. Još se malo drndajte i, kad pred sobom ugledate suhozid, pa s jedne strane masline i pod njima krave, sijeno, kokošinjac i zidani objekt, a s druge cvijeće i kuću, a ispred ograđeni donji dio dvorišta s drvenom štalom i ogradom na kojoj su nacrtani cvjetići, stigli ste. Adresa je Put Gaćeleza, odredište Ranch4me. Analiza zagrebačkog Agronomskog fakulteta pokazala je da je kravlje mlijeko s ovog ranča s obzirom na somatske stanice i patogene čak 10 puta bolje od onog ekstrakvalitete. Da je ulje, bilo bi ekstradjevičansko.
Dostava od vrata do vrata
– Beeertaaa, Gerdaaa, Desooo... – zazivao je mladić svoje krave.
Sunce je uprlo isijavajući iz kamenjara, on je, u čizmama, prao izmuzište i ispred njega. To je vlasnik ranča, 25-godišnji Antonio Mehić. Svi ga zovu Ante.
Na izmuzište se nastavlja prostorija opremljena štednjakom, velikim loncima, kalupima za sir... U plavom odijelu medicinske sestre koje joj je ostalo “iz prošlog života” žena za štednjakom zakuhava tek pomuzeno mlijeko. To je Antina mama Ivana Šimac-Mehić. Prije nego što se okrenula stočarstvu i proizvodnji i preradi mlijeka, učeći iz knjiga i s interneta sve jer o ovome ništa nije znala, osamnaest je godina radila u struci, kao medicinska sestra.
S kantom vode u ruci preko dvorišta u donji dio muškarac nosi vodu ovcama. Njegovo je ime Slaven i Antin je tata. Inače je pomorac, no nakon godina na svjetskim morima sad se na koji mjesec usidrio doma. Još koja godina i ta će mu sigurna luka biti jedina. Na ogradi Slavena čeka magarac Laki, da vidi je li mu što donio. Psi su se izvalili po dvorištu loveći svatko svoj komadić hlada. Iz kuće se čuje zujanje usisavača. Najmlađi Mehić, 18-godišnji Ivan, koristi priliku da pospremi kad ne radi nijedan drugi uređaj. Da je istodobno uključena i perilica, izbio bi osigurač.
Mehići nemaju struju na gospodarstvu i poljoprivredna proizvodnja na ovoj farmi ovisi o Sunčevoj energiji koja puni solarne panele, a za zlu ne trebalo, tu je i agregat. Dovođenje struje do Mehića elektromeštrima je neisplativo pa će oni ovih dana postaviti još solarnih panela. Vodom se snabdijevaju iz susjedove bušotine, onu za piće kupuju. Na njihovoj zemlji voda je na 120 metara dubine.
Koliko će koštati bušenje, bolje je ne znati. Bez struje iz mreže i vode iz vodovoda, bez obradivih površina za uzgoj hrane za životinje, koju svu kupuju, u vodičkom zaleđu, bez prvih susjeda, ova četveročlana obitelj podigla je svoju bajku iz koje na tržište osim mlijeka plasiraju jogurte, obične i s okusima, svježi sir, vrhnje, razne vrste kuhanih sireva, a posljednji koji su lansirali jest sir s pršutom. Uzgajaju i janjetinu, jaja i piliće. U njihovu je velikom i lijepom uređenom ranču uvijek i netko od brojnih prijatelja, na svojevrsnoj terapiji za dušu. Predvečer Ante s nekim sjeda u automobil i odlaze put Vodica i Šibenika, u dostavu, od vrata do vrata. Sljedeći mjesec ispred trgovačkog centra Dalmare imat će svoje prodajno mjesto.
Živjeli su na 13. katu...
Još prije četiri-pet godina život Mehićevih odvijao se na 13. katu, u Šibeniku. Najprije su kupili zemlju, postavili bungalov, dolazili i odlazili, Ivana je dala otkaz, stigle su životinje, na početku pandemije stigli su i oni. Prošlog ljeta veliki požar koji je bjesnio vodičkim zaleđem došao im je do štale. Ipak, strah nije bio razlog za odustajanje. Uostalom, stan na Šubićevcu više nemaju, “utopio” se u ranču.
Zgodan posjed/ dobro. Samo neka tvrdo rade i uspjeh neće izostati.