Tomislav Karamarko odigrao je najbolje što je mogao – za sebe i HDZ. Ostrašćeno članstvo i njegovi birači honorirat će mu što se, za razliku od Zorana Milanovića, ponio kao čovjek, a ne kao političar.
Izlaskom s rasprodaje iz salona namještaja bez fotelje odabrao je biti moralni pobjednik ovih izbora, što je trenutačno u očima njegovih simpatizera solidan trofej, koji će i njima sve manje značiti kako vrijeme bude odmicalo. Možda će trijumfalizam izblijediti već do konzultacija kod predsjednice.
A Hrvatska, što Hrvatska ima od toga? Karamarko je za svoju domovinu izabrao ipak najlošije. Ostavio ju je na milost i nemilost sada još grandioznijem Milanoviću. Svjesno. Drilajući nas, uz ono što i sami znamo, Karamarko je toliko puta solio rane koje nam je Milanović zadavao četiri godine, da bi sada sve prepustio samo nadi da taj nacionalni sadomazohizam, to mrcvarenje i trpljenje i dalje s Milanovićem u glavnoj ulozi ipak neće trajati još četiri godine. Umjesto da, bez obzira na osobnu i stranačku cijenu, kako bi postupio političar koji je iskreni domoljub, zaštiti domovinu, nezaposlene, mlade, branitelje, Vukovar... on je radi svog i dobrog osjećaja svojih stranačkih kolega sve njih prepustio tom i takvom Milanoviću. A ne SDP-u. Jer, više nema nikakve sumnje, SDP – to je sada stvarno samo Zoran Milanović. Realizira li se ono što se od nedjelje čini izglednim, njegovu diktaturu u SDP-u (izabran bez konkurencije, nepoćudne izbacio, oporbu i riječke buntovnike ušutkali su mu birači...) više nitko nema šansu srušiti. Parlamentarne izbore svodio je na izbor “ili ja ili Karamarko”, da bi mu se sada pružila prilika da taj samoljubivi i krajnje nedemokratski poklič koji implicira “Sabor, to sam ja” i realizira. Za što, mogao bi reći, ima i izborni legitimitet jer je sam iznio kampanju i već izgubljenu bitku pa i izborni poraz hazarderskim potezima pretvorio je, zasad tako izgleda, u pobjedu. Pri tomu se ne obazirući i ako pokoji njegov korak nije dostojan čovjeka i političara. Bitan je cilj, a ne to što njegov politički makijavelizam stavlja na kocku ne samo njegovu, već i čestitost SDP-a i Hrvatske raste te što je u silnoj želji za vlašću zabrinjavajuće nisko spustio ljestvicu demokratskih standarda, ne samo u svojoj stranci. Čak je i diktator Josip Broz Tito za svoje odluke, barem formalno, tražio podršku partijskih tijela. A u SDP-u su spali na to da se prave kao da Milanović nije ponizio Glavni odbor SDP-a, a unutarstranačku demokraciju im spašava Most inzistiranjem na očitovanju stranačkog tijela. Epizoda s Prgometom, antologijski primjer političkog nemorala, i za Most je zbog nužnosti održavanja ekvidistancije u pregovaračkim kalkulacijama, tabu-tema jer zna se kamo bi ih odvelo ozbiljno udubljivanje u njen stvarni značaj u smislu neophodnog povjerenja za partnerstvo na vlasti. Petrov se ponio kao političar, zatomljujući osjećaj poštenja. Kad bi stvarno mogao birati, bi li ikad izabrao s takvim tikve saditi!?
Milanović nije prezao od toga da izvrda potpisano s EU, pa i rušeći autoritet našeg sudstva, prevario je Mirelu Holy, u istu zamku mu je upao i Drago Prgomet, optužbe za odiozna djela Marine Lovrić Merzel i Željka Sabe dugo je štitio rušeći autoritet institucija, koje je pak koristio za obračune s “zviždačima” ili Slavkom Linićem. Sabor, Vlada, Ustavni sud po potrebi su u njegovu doživljaju politike po potrebi bili tek figure koje je spreman žrtvovati za svoje dvorske spletke. I sad je uskočio sam sebi u usta pristajući na suradnju i s “kriminalnom organizacijom” da bi odmah potom odigrao Milanovićev gambit, nudeći Petrovu premijersku funkciju, a zapravo uzimajući za sebe u novim političkim odnosima najvažniju funkciju predsjednika Sabora, bez obzira na to hoće li na to mjesto postaviti sebe ili svoga maštovitog poslušnika Peđu Grbina, kojem nema premca u uvrnutom tumačenju pravnih normi. Da nije Ustavnog suda, Milanović i Grbin razvlastili bi i narod, a što će tek u Saboru konstituira li se i samo na pet minuta raditi šačici od petnaestak političkih “janjaca”. Uostalom, tek ćemo vidjeti vrijedi li njegov potpis za mandatara samo do konstituiranja Sabora “barem na pet minuta”, na čemu je grčevito inzistirao kako bi u svojim tumačenjima Ustava razvlastio predsjednicu države i “grbinovski” produljio život svoje tehničke vlade kako bi izgradio nova Potemkinova sela u pripremi za nove izbore. Dakle, HDZ se mora oduprijeti toj noćnoj mori te se uz neki ustupak Mosta, recimo odustankom od raspodjela u javnim tvrtkama, mora vratiti kako bi participirao u vlasti ili radi novih izbora. Ali ne može svoje birače osuditi na daljnji život s Milanovićem.
Dobar članak u karakterizaciji Milanovića, ali loši zaključci. Ne, Karamarko se ne treba vratiti, jer bi i dalje bio u nečasnoj igri. Osobno mislim da sada i Petrov i njegov Most sada priželjkuju da predsjednica proglasi nove izbore. Tako ne bi on morao prekinuti pregovore s SDP-om i ostao bi čist pred biračima.