Patricia Wald došla je u Haag kao zamjena za američku sutkinju Gabrielle Kirk McDonald u drugoj polovici sudačkog mandata i sa zavidnom biografijom, koja je uključivala i dužnost sutkinje Vrhovnog suda u Washingtonu. Nakon samo nekoliko mjeseci u haaškoj sudnici dala je do znanja da je ne zanima sljedeći mandat. Tri tjedna prije definitivnog odlaska iz Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju predsjednica Žalbenog vijeća u predmetu Kupreškića, uz jednoglasnu podršku ostalih četvero sudaca Žalbenog vijeća, presudom je razorila, poput buldožera, licemjerje koje se godinama taložilo u tužiteljstvu i među dijelom sudaca tog suda, zahtijevajući od njih u svojoj presudi - da rade prema standardima civiliziranog svijeta.
Mnoge nije prozvala
Nije doduše prozvala baš sve koji su profesionalnim propustima pridonijeli da Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić četiri godine odleže u haaškom pritvoru s unaprijed nalijepljenom etiketom ratnih zločinaca, "koljača iz Lašvanske doline" ili "krvnika iz Lašvanske doline", kako su ih nerijetko nazivali predstavnici "slobodnog" i "slobodoumnog". Nije se osvrnula na traljav rad prvog tužitelja Richarda Goldstona, koji je potpisao optužnice bez temelja u dokazima, zaobišla je svoju prethodnicu sutkinju McDonald koja je potvrdila takve optužnice. Nije dotaknula niti bivšu tužiteljicu Louise Arbour, koja nakon revizije nije zahtijevala povlačenje optužnica kada su se Kupreškići već našli u pritvoru, nego ih je dala "dopuniti" kako bi lakše opstale pred sudom. Iako je, prema izvorima tužiteljstva, već tada govorila svojim tužiteljima da su optužnice "smeće" i da je "sve što dobiju u tom postupku više od zasluženog". No zato su Žalbeno vijeće i sutkinja Wald bili nesmiljeni prema zamjeniku tužiteljice Grahamu Blewittu, koji je potpisao neprecizne i nejasne dopunjene optužnice koje "nisu u skladu sa standardima civiliziranih naroda". A osobito prema sucima prvostupanjskog vijeća Antoniju Casseseu, Richardu Mayu i Florence Mumbi, koji su takve "dopunjene" optužnice najprije prihvatili, a potom po njima, ne pridržavajući se dokaznog postupka civiliziranog svijeta, osudili troje ljudi na šest, osam i deset godina zatvora.
Na Sud za monstrume došli kao "monstrumi"
Zoran Kupreškić prije rata bio je inženjer strojarstva, njegov brat Mirjan tehničar, a bratić Vlatko trgovac -poduzetnik u Ahmićima. Zoran i Mirjan bili su i aktivni svirači i plesači u mješovitom hrvatsko-muslimanskom KUD-u gotovo do početka hrvatsko-muslimanskog rata, odnosno pokolja Muslimana u Ahmićima 16. travnja 1993. godine. Pred Haaški sud, koji je osnovan kako bi sudio ili posebno velikim monstrumima ili visokim dužnosnicima, došli su u svojstvu - monstruma, kao prvooptuženi i drugooptuženi. Optuženi su da su tog jutra, sudjelujući u masakru nad Muslimanima, ubili četvero susjeda, a među njima dvoje djece. No dodana su im još dva ubojstva zločinom progona, a u postupku je tužitelj dokazivao i da su bili stratezi masakra, iako je u drugom postupku, i to protiv Tihomira Blaškića, tužiteljstvo već imalo nepobitne dokaze da su zločin počinili specijalci Četvrte bojne Vojne policije HVO-a BiH. No nakon što tužiteljstvo u početku nije priznalo pogrešku nevjerodostojnosti dokaza, jer je pritvor bio gotovo prazan i trebao je "ljudski materijal" za spašavanje obraza suda, kasnije je to bivalo sve nezgodnije priznati, opet zbog spašavanja odnosa sa sudom. Tužiteljstvo i suci našli su se na zajedničkom, profesionalaca nedostojnom poslu - svjesnoga međusobnog pokrivanja pogrešaka. Na Kupreškićima je to bilo jednostavno, oni su bili takozvane sitne ribe, koji osim svojih obitelji nikog nisu istinski zanimali. Hrvatskim političarima u BiH služili su tek kao popratna brojka u sumi hrvatskih zatočenika. Nisu osjećali potrebu da potkupljuju njihove obitelji kućama, stanovima ili automobilima kako bi osigurali šutnju. Nisu bili ni u vojnoj ni u političkoj hijerarhiji i, sve da su i htjeli, nisu imali što odati tužitelju.
Poslije Miloševića, Kupreškići samo gnjavaža
Sada već davni pokušaj predsjednika HDZ-a da pred kamerama predizborno pokloni obiteljima po tisuću maraka, neslavno je završio. Njihovo je suđenje bilo potpuno nezanimljivo i novinarima jer su u ratu bili nevažni. Posljednjih je mjeseci obitelji nedostajalo novca za posjet Haagu. Hrvatska je Vlada jasno odlučila financirati samo Blaškićevu obranu i zatvoriti slavinu prema BiH, a tamošnjem centru za pomoć prioritet je bila Kordićeva obrana. Pritvor se popunio visokim gostima, uključujući Slobodana Miloševića. Bavljenje slučajem Kupreškića za sud je postao gnjavaža i očekivalo se kako će Žalbeno vijeće linijom manjeg otpora prihvatiti presudu prvostupanjskog, to više što su u njemu bili autoriteti, primjerice britanski sudac Richard May, majstor pravne procedure koji upravo vodi suđenje Miloševiću, ili Antonio Cassese, prvi predsjednik Haaškog suda. I možda tek nešto malo preurediti, uglavnom sniziti kazne. Zbog svega toga, riječi sutkinje Patricije Wald da "donošenjem osuđujućih presuda Zoranu i Mirjanu Kupreškiću pravda nije obavljena i da se moraju poništiti" ili da su "dokazi na osnovi kojih je Vlatko Kupreškić proglašen krivim najmanje uvjerljivi" zaprepastile su i one koji su tog dana bili u sudnici i sve one koji su dosad pratili rad tog suda i privrženost načelima pravde.
Nezamisliva lakoća suđenja
Na starim dokazima iz prvostupanjskog postupka, i ne gledajući nove, Žalbeno je vijeće napisalo potpuno novu i drukčiju presudu. Iz odlomka u odlomak upozoravali su kolege, majstore pravne procedure, koliko su pogrešaka napravili u postupku i koliko krivih zaključaka izveli. Takva nemilosrdna lekcija kolegama o poštovanju pravnih standarda civilizirana svijeta gotovo je nezamisliva pred bilo kojim ozbiljnim sudom. Doduše, i lakoća kojom su dosad tužili i sudili u Haagu nezamisliva je pred bilo kojim ozbiljnim sudom, baš kao i to da ljudi koji su četiri godine bezrazložno proveli u pritvoru, zbog nemara, pogrešaka ili plitkog politikantstva ljudi s međunarodnog suda, nemaju od koga tražiti odštetu. Jer statut je predvidio loše balkanske momke kojima se sudi za zločine. Ali nije predvidio momke koje lažno optužuju i nemarno osuđuju. No nakon iskoraka pravde, što je uoči odlaska učinila Patricia Wald, na "malom" slučaju Kupreškića, loši momci tužiteljstva, a osobito suci morat će biti pažljiviji. Jer, nakon što je probijen led rušenja presuda najvećih sudačkih autoriteta, nikad neće znati koliko Patricia Wald čuči među njihovim kolegama. Još do prošlog utorka činilo se kako nema niti jedne.
Piše Višnja Starešina
