Počelo je kao u staroj pjesmi koja govori o momku i djevojci što se na malenom brijegu sastaju usred vinograda, s tom razlikom da su se Sanja i Stanko Kovač u vinogradu i upoznali.
Tata je stalno bio po terenu i sanjao je o bregima pa su moji u Prekopi kupili mali vinograd, odmah pokraj Stanka – kaže Sanja.
– I zove mene čovek da mu pomognem i veli 'daj zemi ženu, decu, kog' imaš pa dojdi'. A ja sâm. I tak smo se Sanja i ja upoznali – nastavlja Stanko. Od tog sudbonosnog susreta, njih su dvoje nerazdvojni, pogotovo otkako je Sanja prije nekoliko godina dana otkaz u osiguravajućoj kući kako bi se u cijelosti mogla posvetiti radu na obiteljskom gospodarstvu u vinogradu i vinariji te biti pomoć i potpora suprugu. Kovačevi u svojoj općini Štrigova obrađuju oko tri hektara vinograda, s prinosom od 10 do 15 tona po hektaru, imaju jednog zaposlenog radnika, no Stanko je glavni u podrumu i bavi se svim poslovima oko vina. Sanja je zadužena za papirologiju, od financija i knjigovodstva do marketinga, a ove je godine završila tečaj za sommeliera i namjerava nastaviti školovanje u tom smjeru. Naravno, oboje rade i u vinogradu u kojem se gotovo svi poslovi obavljaju ručno, pa i košnja.
– Tako je bolje i za vinograd, ali i za okoliš – kažu. Puno brige koje posvećuju njezi vinove loze posađene u redove po sortama odrazilo se i na kvalitetu vina, no iako se vinogradarstvom i vinarstvom bave već više od 20 godina, a vjerni kupci im dolaze na kućni prag, supružnici Kovač sve su to vrijeme samozatajno radili, bez ikakvih reklama. Tek su lani pomalo sramežljivo iskoračili na vinsku scenu odlascima na sajmove i dajući uzorke svojih vina na ocjenjivanje. Kušajući njihovu kapljicu, ljudi su ih pitali gdje su dosad bili.
– Prošle godine prvi put smo išli na Urbanovo – festival pušipela u Štrigovi. Dali smo na ocjenjivanje dva svoja vina. I dobili srebro za njih. Ove smo godine dali četiri vina. Chardonnay je bio zlatni, ostali srebrni – ponosna je Sanja. Ohrabreni uspjehom na domaćoj sceni, odvažili su se Kovačevi ove godine poslati dva svoja vina – pušipel classic i chardonnay – u London, na svojevrsnu vinsku olimpijadu, Decanter. S 93 od mogućih 100 bodova njihov je pušipel ovjenčan srebrom i od svih međimurskih pušipela dobio je najvišu ocjenu. Za chardonnay su na Decanteru dobili broncu.
Pušipel kojim se diče autohtona je sorta bijeloga grožđa, poznata i pod nazivom moslavac te šipon. Nekoć je ova sorta bila nepravedno podcijenjena, danas se od nje pravi traženo vino. Kovačevi su nagrađeno vino proizveli iz vinograda starog dvadesetak godina, bilo je to prvi puta da su ga kao pušipel i brendirali. Naime, Međimurci su prije šesnaest godina pušipel zaštitili kao svoju robnu marku i svaki ovdašnji vinar koji ga proizvodi puni ga u posebno dizajnirane boce, s ugraviranim natpisom Međimurje i logom Društva vinogradara i vinara Hortus Croatiae koje je pušipel i dovelo u vrh naše vinske scene. Na ovu jedinstvenu bocu svaki vinar stavlja svoju etiketu. Na vinima Kovačevih nalazi se njihov zaštitni znak – stara drvena preša. Ona je još funkcionalna i namjeravaju je povezati s kušaonicom vina koju će urediti, nadaju se uz pomoć europskih ili nekih drugih potpora, a imat će unutarnji i vanjski dio.
Trenutačno u nekadašnjoj žitnici imaju malu, u retro stilu lijepo uređenu kušaonicu, ne za neke ozbiljnije ture, već za kupce, da imaju gdje isprobati kapljicu vrijednih Međimuraca. Sanja i Stanko treća su generacija vinara u obitelji, on je nešto vinograda naslijedio, zatim su kupili breg, da povećaju površinu. Jedan vinograd imaju i u Železnoj Gori, gdje im je i vikendica. Njihova vina odležavaju u drvenim bačvama, a osim prirodnog, u njima drugog šećera nema. Čim se jedna loza razboli, ne čekaju da se osuši ili čudom oporavi, već je odmah zamjenjuju novom.
– Ne radiš vinograd da lepo zgleda, nego da imaš dobro vino. Moraš imati volju za tim – izgovaraju Sanja i Stanko pokazujući nam vinograd na malenom brijegu u kojem su se upoznali, a koji je sada dio njihova uspješnog obiteljskog gospodarstva.
Napokon u VL neka lijepa ljudska priča.