Današnja godišnja proizvodnja od oko 20 tona ekološki uzgojenog povrća počela je s nekoliko sjemenki ljutih papričica koje je mladi informatičar posadio u teglici zagrebačkog podstanarskog stana, prateći iz dana u dan kako biljke napreduju i ne krijući oduševljenje onime što mu se događa pred očima.
– Kad bi se vraćao kući, najprije bi gledao papričice, a onda ženu poljubio – stojeći uz štand koji su postavili u zagrebačkom naselju Miroševec, tik uz svoje plastenike pune sezonskog povrća, zadirkuje svog Nevena 31-godišnja Mateja Novak.
Povrće ne raste na zahtjev
Iako su isprva mislili da će k njima po povrće prvenstveno dolaziti njihovi susjedi, odnosno ljudi iz kvarta, razveselilo je Novakove što po povrće i voće, koje često pred njima beru, kupci dolaze iz raznih i udaljenih dijelova grada. S obzirom na to da zbog ovakvog načina prodaje nemaju dodatnih troškova transporta i najma štanda drugdje, kao ni viškova jer se ubere onoliko koliko treba i ništa se ne baca, nastoje cijenama biti prihvatljivi, odnosno u rangu s konvencionalno uzgojenim povrćem, a ponekad i jeftiniji, pa su tako potkraj srpnja ekorajčicu i papriku prodavali po 14 kuna za kilogram. Jedna od njihovih želja jest ta da ljudima učine što dostupnijom ekološki uzgojenu hranu, a ovakav način prodaje to im i omogućava. U odnosu na lani, poskupjeli su do 15 posto, ali su istodobno i povećali plaće. Imaju jednu zaposlenicu, pomažu im roditelji, u sezoni je na ovom obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu angažirano od četiri do šest sezonaca. Novakovi kažu da im u Zagrebu nije problem pronaći ljude koji hoće raditi kod njih. Da bi smanjili troškove, više štand ne radi svaki dan. U prodaji sada imaju "ljetnu šihtu" sezonskoga povrća – rajčice, paprike, mahune, tikvice, patlidžane... Zimi su na redu salate.
– Kupce smo naučili da povrće ne raste na zahtjev, već kad mu je vrijeme. Uspjeli smo tržište prilagoditi sebi, a ne sebe tržištu. Sad ljudi, kad stanu, pitaju "kaj imate danas" – objašnjava Mateja.
Kupci mogu i na fejsu pratiti što je u ponudi na ovom OPG-u, a Novakovi svaki tjedan svojim mušterijama šalju newsletter s popisom onog što je dozrelo. Navala na domaće buknula je u koroni, telefoni su im non-stop zvonili pa je Mateja u jednom trenu morala ugasiti mobitel, da predahne.
Zaštitni je znak njihova prodajnog mjesta na Miroševečkoj cesti, otvorenog utorkom, četvrtkom i subotom, teta Ljilja Pašalić. Kupci je dobro znaju, a jedna joj žena za našeg posjeta donosi teglicu zimnice koju je napravila, da isproba. Teta kupcima uvijek doda malo više no što vaga pokazuje.
– Kad su Mateja i Neven rekli kaj budu delali, prvo smo ih svi odgovarali – ne krije teta Ljilja. Naime, i Mateja i Neven odrasli su u Zagrebu i u njihovim se obiteljima nitko nikada nije bavio poljoprivredom. Kad su prije nekih osam godina, još dok su bili u vezi, shvatili da upravo na zemlji vide svoju budućnost te su krenuli u realizaciju plana, on je radio u svojoj informatičkoj struci i bio voditelj webshopa, ona je studirala medicinu. Fakultetu se sada, nakon šest godina stanke, vratila. Vjenčali su se prije sedam godina. Neven je odmah dao otkaz i mladi je par od novca što su ga dobili na svadbi kupio traktor i prvi plastenik, odnosno materijal za njega pa su ga, da prođu jeftinije, sami montirali i postavljali. Brzo su shvatili da im to neće biti dosta pa su posudili za još pet plastenika.
– Nismo uopće znali u kaj ulazimo, nikada motiku nismo imali u rukama, ja sam tada prvi put sjeo za traktor. Al' odlučili smo da idemo na sve ili ništa. Ta je škola bila izazovna – govori Neven. Počeli su s uzgojem lješnjaka i češnjaka u Pisarovini 2014. godine. Godinu kasnije od Grada Zagreba dobili su poticaj za poljoprivredni razvoj, od svojih zemlju na rubnom području Zagreba i počeli su se poljoprivredom baviti malo ozbiljnije. Odmah su se odlučili za ekološku proizvodnju, a 2017. godine dobili su i certifikat. Objašnjavaju nam kako im takva proizvodnja omogućuje bioravnotežu pa navode primjer kako mnogi koji se bave konvencionalnim uzgojem imaju problema s nametnikom tripsom, dok su oni te brige riješeni jer imaju njegova predatora. Isti je slučaj i s ušima – njih potamane bubamare. Danas Mateja i Neven Novak desetak kilometara od središta Zagreba na dva hektara uzgajaju povrće i nešto voća, i to u plastenicima i na polju, uz njih. Sve svoje biljke navodnjavaju iz obližnjeg potoka. Radna sezona počinje im u siječnju kad u 100 "kvadrata" plastenika grijanog na drva počinju s uzgojem presadnica, a traje do kraja prosinca, kad su na redu salate.
Naš stil života
– Na 1,7 hektara je vanjski uzgoj, plastenika je 3000 četvornih metara. Plasteničku ćemo proizvodnju uskoro povećati za još 5000 "kvadrata" – kaže Mateja. Kad su počeli, pokušavali su doći do financijske injekcije iz EU fondova, ali su odbijeni uz obrazloženje kako Zagreb ne može biti ruralno područje, što se naposljetku pokazalo netočnim jer su sada prošli na mjeri iz programa ruralnog razvoja – ulaganje u fizičku imovinu, što će uložiti u nove plastenike. Prošli su i na mjeri za mlade poljoprivrednike.
– Moraš svladati vještinu plivanja u birokratskom bazenu. Istina je da je birokracija spora, ali moguće je napraviti što treba. U svakom se uredu nađe netko tko zna i hoće ti pomoći. Mi imamo dobra iskustva – govori Neven Novak.
– Putem shvatiš koliko ima nelogičnosti, na primjer, kad si na bolovanju, nemaš naknadu, posao stoji, a doprinosi idu – dodaje Mateja. Prve su plodove svoga rada prodavali na zagrebačkoj tržnici Dolac, birajući najbolje i najljepše plodove koje će ponuditi sugrađanima. I tu su doživjeli potpuni fijasko i razočaranje.
– Ljudi nisu vjerovali ni da je domaće ni da je ekološko, nikako se nismo mogli istaknuti – kažu Novakovi. Neven je onda predložio da uz svoje polje naprave i štand. Naravno, nije teklo glatko, teta je prije podne prodala tek pola kilograma tikvica i rekla da "više ne bu došla". No, odlučili su da neće kukati, nego da će biti uporni.
– Mi smo ti koji trebaju popravljati sustav, mijenjati stvari na bolje. Sad ovo što imamo, ni za što ne bismo mijenjali. Ovo je naš stil života, isplatilo se. No još uvijek se pitamo jesmo li hrabri. Ili ludi – kažu Mateja i Neven Novak.
Bravo, omladino, to je prava stvar, ovako se bori protiv globalizacuje koja polako i sigurno uništava ljudsko biće. Pozdrav Mateji i Nevenu iz Češke