Garo se vrzmao dvorištem noseći u zubima loptu. Devet mu je godina, već su ga uhvatile staračke boljke, al’ kad nađe nekoga tko će s njim igrati nogomet, razigran je poput štenca. Dora je provirila iz kuće, zazvala ljubimca i “priprijetila” mu da će skriti loptu.
Sve ga je naučio deda Branko
Njezin stariji brat Ivan smijuljio se držeći u rukama kompresor i ispuhujući njime prašinu koja se nakupila u traktoru. Mališta – pravim imenom Mali Zvonko – s lanca je promatrao što se događa. U tom se trenu u dvorište u Škodi koja bi punoljetnom bila i u Mississippiju, a kamoli ne kod nas, uparkirala Mirjana, Dorina i Ivanova majka. Nekoliko trenutaka poslije Garina je lopta bila u prtljažniku njezina automobila, a on je zalegao “ko klada”. Dora je donijela kekse, Mirjana je skuhala na kavu, Ivan je okretao kotače svojih kolica i istodobno na mobitel dogovarao kada će moći doći izvlačiti drva...
Jedna je to od svakodnevnih sličica iz života obitelji Palčić iz Vukovine. Nedostajali su u toj priči još otac Stjepan koji je radio i sestra Ana koja k svojima dolazi iz obližnje Velike Gorice kad god to zbog posla može.
– U poljoprivredi sam od kad znam za sebe – primaknuvši se kolicima izgovara 35-godišnji Ivan pa zatim stade opisivati kako je sve započelo.
Bilo mu je pet godina kada su očevi roditelji – baka Jaga i djed Branko – u njihovo dvorište u Vukovini dopeljali krave, svinje, ovce, strojeve... Sve, nakon što je njihova kuća u Brikiševini u okolici Pokupskoga te 1991. godine bila pogođena u Domovinskom ratu. Kući se više i nisu vratili. Uz dedu Branka Ivan je učio svašta raditi, s vremenom mu je to postalo normalno. A zatim je poljoprivredu baš zavolio. Drukčije s ovim poslom, kaže, ne bi ni išlo.
Nakon srednje prometne upisao je prometni fakultet i s 19 godina, kao i svaki mladi čovjek, imao pregršt planova. A onda je došla ta Velika subota 2006. godine... U dvorištu je stajala šasija tamića i s danas pokojnim prijateljem Robijem Ivan ju je išao odšlepati, da je makne prije Uskrsa. Kad se vrati, namjeravao se spremiti i otići do Zagreba... Međutim, pošlo je po zlu. Na nizbrdici je pokušao kočiti, nije imao uporišta, volan se iščupao, Ivan je pao preko šasije i pukli su mu 6. i 7. vratni kralježak... Operacija, terapije, rehabilitacija... Kaže kako su mu na fakultetu predlagali da nastavi sa studijem htijući u na razne načine izaći u susret, no ipak je odustao. Uostalom, u kolicima na studij nije ni mogao...
– Kad smo dolazili k njemu dok je bio na rehabilitaciji, uvijek se iz sobe čuo smijeh – govori majka Mirjana, učiteljica razredne nastave.
Trenuci su to kad bi zacijelo mnogi klonuli duhom, ali ne i Ivan koji je imao snage ostati jak pa čak i tješiti sestre – danas doktoricu znanosti Anu i studenticu hrvatskoga Doru – i roditelje.
– Kad su prošle terapije, ja sam se uhvatio posla. Nisam naučen ne raditi. I nisam mogao zamisliti da budem na grbači roditeljima. Mama, tata, Dora i Ana išli su u šumu praviti drva, tražio sam da idem s njima. Najprije sam se osjećao beskorisno, kao teret – govori.
– Vozili smo ga u traktorskoj prikolici, ko pajceka – zadirkuje ga Dora.
Pola godine nakon što se s rehabilitacije vratio u svoje dvorište, prvo što je Ivan prilagodio bio je džip, kako bi bio mobilan. Zatim su na red došli rad na cjepaču i kupovina traktora, no valjalo je i tu složiti komande, tako da ih on može koristiti. Napravio mu ih je čovjek iz Varaždinskih Toplica koji nikada prije to nije ni radio ni vidio, ali ga je bodrio da kupi traktor i da će već nešto složiti.
Prvo se vratio u šumu, pa na polje
I tako se Ivan vratio najprije u šumu, a onda i na zemlju, u poljoprivredu. Tri godine nakon nesreće otvorio je obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. Isprva je obrađivao dva-tri hektara zemlje, danas ih obrađuje 60. Zemlja je to privatnih vlasnika, rascjepkana na više od stotinu parcela, a nalazi se u krugu od dvadeset-trideset kilometara. Ovih dana Ivan Palčić iščekuje rezultate natječaja za davanje u zakup državne zemlje:
– Maksimalno se može dobiti 100 hektara. Volio bih kad bih dobio. Odradio bih ja i tu i ovu zemlju koju sad radim bez problema. Ne bojim se posla. Samo da ga bude – kaže.
Ivan sije kukuruz, pšenicu, ječam, zob, uljanu repicu, soju i tritikal.
– Ove je godine kvaliteta pšenice dobra, ali je prinos loš pa ću na 10 hektara imati oko sto tona, a trebalo je biti od 150 do 200 tona – objašnjava Ivan.
Svojom mehanizacijom on uslužno obrađuje tuđu zemlju i održava zelene površine. Bavi se i izvlačenjem drva te prodajom drva za ogrjev. Obitelj mu u svemu pomaže, no ipak je on taj koji najviše potegne. Danas ima pet traktora. Dobije li u najam državnu zemlju, trebat će mu još mehanizacije. Tri je stroja za izvlačenje drva iz šume kupio nakon što je bespovratno dobio 50 tisuća eura iz fondova EU, bude li natječaja za koje bi mogao konkurirati još, svakako će se javiti.
No, da ne bi sve stalo na poslu, Ivan se bavi i sportom. Doduše, ne baš onoliko koliko bi htio, no osvajao je bez nekih posebnih priprema druga i treća mjesta na državnim natjecanjima. Član je atletskog kluba Uspon iz Velike Gorice, baca disk, kuglu i koplje, ponekad zaigra i stolni tenis. Kada bi se više posvetio treninzima, sigurno bi bio u član reprezentacije na Paraolimpijskim igrama. Osim traktora i automobila Ivan vozi i motor, ralicom čisti snijeg u selu, ponekad je za upravljačem kombajna... A prije nekoliko godina bio je županijski prvak u oranju u kategoriji plugova premetača:
– Stopostotni sam invalid, ali se uopće ne osjećam tako. Već sam se navikao, baš kao što se i okolina naviknula na mene – govori Ivan Palčić ulazeći u traktor ispod čije se prikolice bio zavukao Garo kojeg je iz tog hlada mogla izvući jedino – lopta.•
