Kvrgava drva
„Tup tup tup...“ pravilan zvuk što jutrima čovjeka još sigurna u snu podsjeća: zima je ako si zaboravio i susjedi žele unijeti drvenu toplinu u svoje domove. „Kvrc kvrc...“ Kvrgavo drvo, sjetiš se, kako se ono cijepa?
I tada neke davno zaboravljene riječi na koje je pala prašina s knjiga što su prostrujale kroz tvoje ruke postanu još jednom tvoja sadašnjost i postaneš svjestan kako je nešto (nekoć smatrano kao) nepotrebno opet postalo vitalni dio tebe, kao da je bilo tek posuđeno zaboravu čekajući pravi trenutak da opet ispliva na površinu.
„Nikad ne udaraj sjekirom po kvrgi, već je zaobiđi. Inače ti se može vratiti u glavu“, bile su djedove riječi. Zima je i svaka riječ se važe, a u naše vrijeme kvrgava drva šetaju i dio su naših života, pomislih. Ispuni me neki topli osjećaj najdublje zahvalnosti i spokoja na toj staroj spoznaji koja će, osjetih, mojim koracima donijeti sigurnost kao miraz za budućnost.
Odlučih ustati iz topla kreveta i započeti dan turskom kavom s malo cimeta kako bi adventski duh ušetao i u moju veliku jutarnju šalicu; znala sam kako je još puno toga preda mnom: rođendan jedne desetogodišnje vrckave djevojčice. I nešto s lijepom mašnom nestrpljivo je čekalo svoju buduću ponosnu vlasnicu.
Maggie
– Ispričaj mi neku priču – rekla je djevojčica dok je pila čaj i jela suhe kolačiće s rogačem.
– Hm... ne znam nijednu priču o princezama.
– Ma ispričaj mi neku dobru priču. Uvijek si ih znala tako lijepo pričati...
Bila su neka druga vremena i mi bijasmo drugi, htjedoh reći, ali umjesto toga samo tiho izustih:
– Možda priča neće imati sretan kraj pa ti se neće svidjeti.
– Nema veze, samo neka bude dobra. I nisam više mala, znaš.
– Bit će kako želiš. Ispričat ću ti nešto o svom posljednjem putovanju.
– Može. Super. A gdje si bila, teta?
– Teta je bila u jednom drevnom gradu koji se zove Ždralov grad.
– A kako ždralovi žive?
– Ne znam, vjerojatno kao i ljudi – u paru i sreći koju biraju sami. Dakle, priča ima svoj početak u jednom lijepom gradu koji ima prekrasni perivoj, umjetnički paviljon, hotel i jako puno česmi s ljekovitom vodom.
Priča je tekla i pogled mi je padao na lice male balerine procjenjujući je li pripovijedanje preteško i prezahtjevno za publiku te dobi, ali njezine oči i osmijeh pratili su me sa znatiželjom i napetim očekivanjem. I riječi su se nizale poput brzaca na Plitvičkim jezerima imajući svoj siguran, postojan, ali opet iznenađujući tijek, a oči su pitale: „Što dalje? Što dalje? Reci mi...“
– Zamisli krasni, ozelenjeli park sa stoljetnim stablima koje obavija mahovina i puna su tajni; čuvaju dogovore tajnih sastanaka, ispod kore se može naći i pokoje krišom urezano srce, a u krošnjama kao da još odzvanjaju poljupci skrivenih ljubavnika. Šećući stazama, čovjek kao da može osluhnuti šuštanje svilenih krinolina i skidanje gospodskih šešira uz uklanjanje rukavica radi rukovanja te pružanja ruke na rukoljub. A tu je negdje u daljini topot konja i dobri stari fijaker. Na sredini tog zelenog carstva jedna je sjenica koja je u prošlosti služila za koncerte limene glazbe i kao da čuješ „je’n, dva tri, je’n dva tri...“ parovi koji plešu i vrte se i odvrte tamo daleko...
– Sviđa mi se, teta, jako. Oduvijek sam htjela imati veliku krinolinu s puno mašni i voziti se u fijakeru kao princeza. Hoćeš li me jednom tamo povesti?
– Naravno, malena. Sve ću ti pokazati. I lijepi, veliki bazen u kojem se možeš brčkati do mile volje. Bi li ti se to svidjelo?
– Još pitaš! Pa obožavam vodu. Znaš to.
Taso
– Nakon termalne kupke odlučih malo protegnuti noge i udahnuti svježeg zraka, a koraci me sami odvedoše do stazice s natpisom na drvetu ‘Aleja perunika’, što mi se odmah svidjelo kao i svim ljubiteljima cvijeća. Taj se asfaltirani puteljak proteže uz vrlo čujni i žuboreći izvor vode, rječicu imenom Toplica. Zvuk njena trajna otjecanja ima u sebi neki utjelovljeni mir s kojim kao da nestaje sve loše, sav nemir i donosi neki novi početak, neku čistoću, neispisani list. I tu naša priča dobiva novi lik.
– Koji? Što se dogodilo? Reci mi...
– Upravo na tom mjestu sretoh ženu u crnom. Iznenada mi je ususret potrčalo jedno živahno žućkasto klupko sreće s dva mala uha i dva sićušna svijetleća reflektora mašući repićem i skakućući.
- Taso! – rekoh i priđoh mu kako bih ga pomazila.
– Ma vidi ga, kako je lijep i veseo! Nemoguće ga je ne pogladiti i ne voljeti.
Vlasnica psića koja je bila sva u crnom od glave do pete pogledala me upitno i rekla:
– Ej, jesi li ti curica onog Bílyga? Moj pas voli te curice, ali one sada više nisu tu. Studiraju u Zagrebu pa ga nema više tko maziti i igrati se s njim.
– Nisam, gospođo, ja vas prvi put vidim i nisam odavde. A vaš pas podsjeća me na psa mog muža kojeg je on zvao Taso i jako ga volio.
– Da, moj pas voli jako ljude, samo što ovdje ljudi više nema.
– Kako to mislite?
– Daruvar je postao penzionerski grad. Svi mladi odlaze i mahom se ne vraćaju. Moje su dvije unučice na studiju, bolesni suprug i ja smo sami, a kuća pusta... Takva će, bojim se, i ostati.
U oku joj zaiskri suza u nastanku koja se ipak ne zakotrlja, ali crna gospođa unatoč tome navuče svoj trošni crni šal do usana pokušavajući zaviti od pogleda svoj sram i strah od budućnosti. Pogledah je bolje očima djeteta koje gleda svoju majku. Krhka pojava u pohabanoj odjeći nekoć uredskog štiha s toplim zimskim rupcem na glavi ispod kojeg su provirivale sijede vlasi (ne)vremena. Bore na licu bez osmijeha i ogrubjele ruke s nenjegovanim noktima koji su možda morali kopati i zemlju te su postali drveno bajkovito biće pričaju svoju priču dok se zamata u olinjalu jaknu nešto dulju od suknje.
– Nezaposlenost je jako velika i grad nije više što je nekoć bio. Jučer je tu bio jedan čovjek na proputovanju pa se čudom čudio kamo je nestao onaj zlatni Ždralov grad koji je nekoć davno vrvio životom i ljudima.
Bilo mi je teško gledati tugu u njezinim očima kao pred potapanje broda i dođe mi onaj stih u misli: „Zašto nosiš oblak iza lipog lica? Viruj, bit će sve u redu“ te rekoh uvjerena u istinitost svojih riječi:
– Gospođo, bijah na mjestima u kojima je puno gore i, ako je sada ovako, ne znači da će tako biti zauvijek; grad će se obnoviti i ljudi će se vratiti, a s njima pjesma i sunce. Ništa još nije izgubljeno sve dok ima nas.
U tom trenutku zvonio mi je mobitel, suprug mi je poručio da dolazi po mene. Darko u Daruvaru veliki je životni dar i Taso je uistinu uskrsnuće, pomislih sjetivši se kako ime nosi to značenje, a mali uistinu na ljude tako djeluje da požele novi život i raduju se još jednoj šansi.
– Moram ići – rekoh.
– Ja se samo nadam da će vama mladima biti bolje – rekla je crna žena sa psićem pozdravivši se sa mnom.
Moja majka, pomislila sam, ta je žena mogla biti moja majka da joj nisam pružila nimalo njege i ljubavi. Njezino lice dugo nije čulo lijepu riječ, njezine ruke, osim Tase, dugo nitko nije dotaknuo, a njezina odjeća u hladnim je vjetrovima (Balkana i politike) postala pohabana. Majko, suza za te.
– Eto, to je ta priča.
– Pa priča nema kraj. Treba ga napisati.
– Tako je. Kao što je teta rekla ženi u crnom: „Srest ćemo se opet, vjerujem.“
– Daaa! A sad pojedi malo kolačića. Fini su, da znaš.
– I... teta. Idemo dalje.
