Vani je bila prohladna zimska večer. Kiša se miješala sa snijegom. U Glazbenom zavodu bilo je ugodno i toplo. Dvorana je bila gotovo puna. Sani je zauzeo poziciju s pogledom na mladu damu u pratnji starije gospođe. Cilj pogleda na gospođicu je oplemeniti doživljaj glazbe i kontemplacije. Nešto kao vizualna dopuna muzičkom djelu. Prvi dio koncerta, Beethovenova sonata u As duru i sonata u D duru-Pastorala. Na poleđini programa pisalo je među imenima sponzora i ime lanca poznatih mesnica. Uvijek je umjetnost išla ruku pod ruku s privredom. Makar životinje u klaonici nisu ni slutile da ginu za uzvišenu stvar kao što je glazba. Mladi pijanist u zanosu je mahao glavom kao slijepi harmonikaš iz talijanskih neorealističnih filmova. Saniju se pridrijemalo i krajem prvog dijela borio se sa snom. Tek pokoji stakato ili fortissimo trgnuo bi ga iz polusna. Pogledao je mlađahnu damu koja je uspravna vrata gledala prema pozornici i pijanistu, kao da gleda napeti film ili mađioničara koji manipulira kuglicama. Nakon finala zaneseni muzičar odskočio je od klavira, digao teatralno ruke s tipaka da naglasi kraj kompozicije. Dvoranom se prolomio aplauz i pokoji „bravo\" iz zadnjih redova. Stanka između dva dijela koncerta. Ljudi ustaju, odlaze u foaje, žamore. Mnogi odlaze prema garderobi, uzimaju kapute i odlaze. Saniju se to učini najboljim rješenjem jer je bio omamljen toplinom i ugodnom glazbom. Bojao se da glasnim hrkanjem u drugom dijelu pokvari lijepu večer drugima i sebi. Odjenuo se, uključio mobitel i izašao u hladnu večer. Zaputio se Varšavskom na Cvjetni trg. Petak navečer, predbožićno vrijeme. Ljudi naslonjeni na šankove montažnih kućica gdje se peku kobasice, toči kuhano vino. Nekako Saniju postane ugodno; ta noćna vreva i susnježica bace ga u misli o djetinjstvu. Zimske večeri kada se vraćao s vjeronauka u franjevačkoj crkvi na Kaptolu. Pater Ciprijan razvio bi kartu Mezopotamije, doline Nila i svih biblijskih mjesta na tom dijelu svijeta. Djeca, a među njima i Sani, gledala su raširenih očiju u kartu i slušala priče patera Ciprijana o Kristu, Židovima i Rimljanima. Teta Maca, njegova pomoćnica, nezaređena ali kreposna gospođa, šetala je sa šibom u ruci među redovima klupa. Nikad je nije upotrijebila jer je bio dovoljan njezin pogled pa da prestanu žamoriti. Pater Ciprijan tihim je glasom pričao o putu Marije i Josipa, o Melkioru, Gašparu, tamjanu i zlatu. Mali Sani izašao je iz kapele na Kaptol prema Novoj vesi, a snijeg mu je sipio u lice. Išao je prema kući, a u zraku se miješao miris snijega i dima iz okolnih dimnjaka. Javna rasvjeta bila je rijetka i tmurna, sve je bilo nekako blago i pomalo dickensovsko. Te slike iz djetinjstva ranih šezdesetih godina dvadesetog stoljeća usjekle su mu se u pamćenje do danas. Obuzela ga je blagost Adventa i neka neodređena sreća. Odlučio je prošvrljati gradom bez određenog cilja. A i nije mu se išlo doma. Otkako se razveo, a ima tomu nekoliko mjeseci, Sani je izbjegavao samoću stana. Teško se mirio s time da u ovim godinama liježe sam u krevet.
Gajevom je izašao na Trg, a zatim Radićevom. Kod Krole su kroz tamno staklo titrale siluete oko šanka. Pogled mu zatim padne na izlog pogrebnog poduzeća. Stisne mu se nešto u želucu, ali brzo odagna mračne misli zagledavši se u izlog sa ženskim rubljem. Uostalom, to je Sanijev fetiš. Dovoljno da pogleda gaćice i već vidi oblu stražnjicu u njima. Grudnjak i čarape na dobroj lutki u izlogu izazvale bi u njemu burnu reakciju i svjesnost o svom libidu. Izlozi sa ženskim rubljem bile su svijetle točke u gradu. U kišnim i oblačnim danima dizali su mu raspoloženje.
Došao je do Krvavog mosta, prešao ga u nekoliko koraka, našao se u Tkalčićevoj. Tu je sve pulsiralo. Brojni kafići bili su puni, a ljudi su nekamo žurili. Svi su htjeli što prije zauzeti pozicije u toplim zagušljivim birtijama. Negdje kod kipa Marije Jurić Zagorke netko ga zovne. Okrene se i u prvi mah ne prepozna čovjeka koji je stajao desetak metara od njega. Onda ga neznančev osmijeh poškaklja po mozgu i izvuče podatak – Jaroslav Bohatka. Gimnazija, klupa iza Sanijeve. – Dobro, stari, gdje si ti sve ove godine? Kao da ne živimo u istom gradu – pitao se Jaroslav. – Pa i nije me bilo nekoliko godina u Zagrebu. Živio sam u Salzburgu, a što je s tobom? Što radiš? Žena? Djeca? – Čuj – odgovori Jaroslav.
– Odi sa mnom tu u kafić, nastavljamo veselicu nakon promocije knjige. Moj dobar frend izdao je knjigu recepata otočke kuhinje. Iz Mimare smo se preselili tu jer tamo zatvaraju u 10 sati. Društvo je šaroliko, odi, upoznat ćeš neke ljude. Usput ću ti ispričati što je bilo sa mnom ovih godina.
– Ne znam, krenuo sam doma... dobro popit ću piće pa idem. A što si ti radio ispred kafića?
– Ako hoćeš iskreno, išao sam pišati vani jer unutra se ne mogu probiti do WC-a. – Znači ruka koju si mi pružio... u njoj si držao...? Unutra ih zapahne miris cigareta, alkohola i parfema. Fini amalgam koji obavija nosnice i ulazi u pluća. Ima neke ovisnosti u tome. Pomisli da je dobro što nosi leće, inače bi mu se naočale odmagljivale deset minuta. Žamor, smijeh, blazirani, groteskni izrazi lica. Sve je to pojačano zbog galame, glazbe i alkohola. Sani i Jaroslav gurali su se prema šanku ne bi li uzeli piće i porazgovarali o godinama koje su prošle. Tko je gdje bio i što je radio. Sani je putem prema šanku smišljao u glavi krokie-pitanja i zapažanja koja je htio iznijeti Jaroslavu. No, kad su dograbili pića (a bio je to viski za Sanija i pivo za Jaroslava) stali su uza zid i pokušali komunicirati. Buka oko njih nije im dopuštala da komuniciraju. Jedan drugom postavljali su pitanja vičući u uho i isto tako odgovarali jedan drugom. No, nakon nekoliko minuta shvatili su da je komunikacija nemoguća i razgovor se pretvarao u kimanje glavom, grimase čuđenja ili izraz gađenja. Jaroslav mahne djevojci blizu njih i dade joj znak da se pokuša probiti do njih. – Moram te upoznati s kolegicom, novinarka je, radi u kulturi.
Kad im se približila, Jaroslav je zagrli i nešto joj vikne u uho u nadi da će ga čuti. Ona se nasmije i s odobravanjem pruži ruku Saniju. Predstavila se, ali Sani nije od galame uspio razaznati ime. On se nagne k njoj i dovikne svoje ime. Ona kimne glavom u znak da je čula što joj je rekao. Saniju je odmah bilo jasno da ima nešto privlačno u njoj, ali i da ovako neće moći komunicirati. Trebao se nekako riješiti Jaroslava ili naprosto nastaviti piti dok mu obzir prema bilo kome popusti. Izabrao je ovo drugo. Možda i zato što dugo nije blisko komunicirao sa ženama, pa mu je trebalo malo hrabrosti. Jaroslav se izgubio u masi, a Sani i žena nerazumljiva imena ostadoše sami u grotlu tjelesa i kakofoniji ljudskog glasa i glazbe.
– Oprosti, ali nisam čuo kako se zoveš.
– Irena, odgovori ona iz petnih žila. Popilo se tu već nekoliko viskija, sporazumijevali su se kako-tako, a Sani je familijarizirajući situaciju i s bezobraštinom koji mu je davalo piće pario oči na Ireninim sisama ponuđenim gotovo na dohvat. Smještene u dekolteu mazno su se pomicale pri svakom bržem pokretu tijela. Čaroban prostor između kratkog šosa i početka čizmica palio mu je maštu.
Računajući na Ireninu naklonost, pa i više od toga, Sani je skovao strategiju. – Irena, moram ti priznati da moja duhovitost i elokventnost pada s količinom alkohola u meni. Imam potrebu da ti se isplačem na ramenu, igrao je na iskrenost. – Ma nije valjda dotle došlo. – Slab sam i ranjiv u ovim trenucima – prešao je Sani na patetiku. – Kojim, zainteresirala se Irena.
– Ma glupo mi je sada to pričati – skromno doda Sani.
– Ma reci, reci...
– Radi se o mojoj bliskoj prošlosti, propalom braku... i tako... Ma ne želim te zamarati svojim problemima. Mislim da mi je sada potrebnije društvo osobe koja rješava probleme psihe usranog samca koji se pokušava snaći u životu, kuhinji, spavaćoj sobi... zapravo uopće u novonastaloj situaciji – udarao je on u sentiment, ali to mu se moglo obiti o glavu da je nastavio dalje kukati.
– Evo, spremna sam biti tvoj terapeut – spremno ga prekine Irena. Pročitala je njegovu pozu slabića koji bespomoćno traži rame za plakanje. Osjećala je da je to prvi korak u intimnost među njima, ali prije toga morali su ući u njegov stan.
********************
– Dobro, možeš barem popiti nesicu. Znam da žuriš. Mora da sam nešto sprčkao noćas na budilici. Dobro da sam je u onom stanju uopće našao. Odavde do posla si za dvadeset minuta hoda.
– Ne, ne, idem, stvarno se žurim. – Otići ujutro među ljude da nisi popila kavu... ne razumijem. Ja se ne mogu suočiti s realnošću jutra prije nego popijem kavu. Kako hoćeš.
Irena ga poljubi u obraz (očito je strast od prošle noći iščezla) i otrči niza stube na ulicu. Sani se ogleda po sobi – tu su bili neki predmeti koji su svjedočili da je neka žena noćas ovdje prespavala. Ruž na cigaretama napola popušenim, nehajno porazbacanim u dvjema pepeljarama. Miris njenog parfema još je kružio prostorijama stana. Sve je još odzvanjalo od konverzacije dvoje ljudi. Kad je čovjek sam u stanu, ili je u tišini svojih misli ili može razgovarati sam sa sobom. Sani se na trenutak sudari s neopisivom samoćom, gotovo da osjeti bol negdje u sebi. Malo zastane, okrene se i hitro uđe u kuhinju u kojoj se baci na spravljanje kave. Već u sljedećem trenutku postade mu drago da je sam u svom malom brlogu, u sigurnosti ovih zidova. Konačno, odavde uvijek može kretati u lov i vraćati se s plijenom. Pomalo rastreseno, zaokupljen tim mislima miješao je sastojke za kavu. Uskoro je velika šalica poput onih koje drže na svojim stolovima američki voditelji talk showova bila puna kave. Upalio je televizor. U jutarnjem programu bila je gošća iz Italije. Najavljivala je promociju svog romana, svjetskog bestselera, pomalo provokativnog sadržaja, ali po riječima kritičara „pametno napisanog\". U razgovoru se dalo naslutiti da su neki dijelovi autobiografski, ali se spisateljica odmah ogradila rečenicom da se radi samo o točnosti nekih topografskih podataka i nekih podudarnosti s njezinim boravkom na tim mjestima, ali nikako i sa slobodnijim opisima odnosa glavnih likova.
– Hm – stane Sani na trenutak pred televizorom da čuje detalje oko mjesta i vremena promocije romana. Talijanka je gestikulirala, hihotala se te brzo govorila dovodeći simultanog prevodioca u nezgodan položaj. Saniju se osmijeh razvuče na licu. Praznu šalicu stavi pod slavinu i napuni je vodom. Pogasi sve uređaje u kući i zadovoljno izađe na ulicu. Bilo je hladno sunčano jutro.
www.vecernji.hr/kratkaprica
