Bojim se – priznao je.
– Čega?
– Korone. Godina. Nemoći. Pelena. Bolesti. Izumiranja svega što poznajem. Ružnoće. Smrada. Debelih muha. Nestanka električne struje. Podgrijane juhe iz vrećice. Mobitela. Novih programa. Zaboravnosti.
– Hm, i što sad? Ne želiš ići u dom?
– Nikako. Ne dolazi u obzir.
Šutim. Ja sam samo susjeda. I svjedokinja raspada jedne prilično antipatične osobnosti koja je još prije desetak godina poput pauna šetala gradskim parkom, rukom pod ruku sa ženom, a ova ga je zaljubljeno gledala, a onda odjednom umrla.
Nikada ga nisam voljela, ali stanujemo vrata do vrata. Dvadeset godina sam mlađa, pristojna i ravnodušna na proklijalu bol koja ga muči. Povremeno mu donesem novine, obrišem prašinu u stanu i darujem bajadere koje dobijem na poklon. Ruinirani erudit, nekakav kritičar, slavna faca uvjetno rečeno, intelektualac s balastom raznog znanja, a opet, nesposoban da ispeče jaja na oko i opere čašu od piva toliko godina nakon smrti drage mu ženice. Oštra jezika, britka uma i ipak prazan kao napukli lonac. Dobro se snalazio u ulogama dodvorice i buntovnika, pratila sam njegove ekvilibrističke bravure u društvenom miljeu, prznica po naravi, ali bilo je tu nekog šarma. Svejedno, nedovoljno lukav da zaradi za veći stan, pa i bolji kvart od ovog, tako da sad kad je prevalio osamdesetu gnijezdi se u dvije sobe s dnevnim boravkom, a predmeti se polako raspadaju. Penzija je nikakva, starost ga je slomila, ne može lutati po izložbama (korona, visoki tlak, koljena, zglobovi, nagluhost) i hvaliti ili kuditi umjetnine raznih fela. Poumirali su oni koje je hvalio, nema svoju škvadru, a živ je. Kako se odjednom sve promijenilo.
On se boji.
Sve mi je jasno, nisam ni ja u cvijetu mladosti i često se pitam gdje mi je bila pamet kad ju je trebalo imati. Slabo sam se osigurala za duboku i gnjilu starost, iako s troje djece u zaleđu, možda imam šanse preživjeti siromaštvo koje se sprema svakom radno sposobnom entitetu kad ovaj to prestane biti. Ali zanimljiv mi je taj suživot i moja glupa suosjećajnost prema tipu koji mi je oduvijek bio antipatičan – a nadmen bi bio i sad samo da ga kosti ne bole i ne muči ga gastritis. Još je i super, zapravo.
– Imaš li koga? – pitam ga praktična pitanja na koja odgovara niječno. Imao je ženu i točka. Jedinac. Prijatelji su pomrli. Nije više faca u društvenom smislu. A i ništa se ne događa jer korona je zaprašila cijeli svijet, a pogotovo stare, siromašne, nezaposlene, bolesne jedinke koje i tako, iskreno govoreći, nikom ne trebaju.
– Strah me je – kaže drhtavim glasom koji se nekoć u sasvim drugom tonalitetu orio s televizijskih ekrana. Jer bio je moćan i njegova se riječ uvažavala, a pojedinci su ga se i bojali. Svojom kritikom mogao je pokopati ili uzvisiti kakvog umjetnika, nije se libio svađa, a i zemlja kojom je brodio bila je ponešto veća. Sad se sve smanjilo, dohodak, korak, kralježnica, status, jedino su godine narasle. I nos. I uši. Zatim mrzovolja. Pretvorio se u čičicu koji po portalima i pod pseudonimom piše zlobne komentare ispod članaka, pogotovo o umjetnosti. Naučio se ulogirati na forume dok mu je mozak bolje radio, ali sada mu svaka dodatna tehnička inovacija predstavlja napor. Zato i zazire od novog mobitela i bilo kakve promjene. Razumijem ga. I ja mrzim promjene. Pogotovo na lošije.
– Ali dom ti je sudbina. Prije ili kasnije – zločesta sam i realna.
– Ne spominji mi dom – prošapće plašljivo. – Još sam dobar. I tamo neću otići nikada. Čuješ: nikada!
– Trebaš li nešto iz dućana? – upitam pomirljivo.
– Da – kaže i već mi gura spremljen popis u ruke. – Hvala ti.
Starost je gnjusna, sloboda se smanji na kvadraturu sobe i predsoblja u najboljem slučaju. Treba ti pomoć. Nemoć se uvećava, zubi ispadaju, a kosti se rasklimaju. Tijelo poprimi čudan miris, samoća se ustostruči, a i dosada. Moja je baka skupljala čašice od jogurta, nabrojila sam ih 70. Kad sam ih bacila, bila je smrtno uvrijeđena. Plovila je svijetom u pohabanom kaputu i razgovarala s mačkama. Na svu sreću, nije puno patila. Završila je u domu, kasnije u bijeloj sobi na petom katu nazvanoj stacionar. Donekle dostojanstveno.
Mrzim neslobodu. Oduvijek sam je mrzila pa se zato i doimam mlađom nego što jesam. Briga me za one koje koketiraju s godinama i uspješno se priviknu na pišanje u gaće. Što mogu, ne želim obrađivati vrt, meditirati do besvijesti, moliti se, peći kolače, vježbati gimnastiku ili zauzimati strane na bojnom polju kojekakvih bitaka koje se vode na svim frontovima, globalno i regionalno. Svi znaju sve, a nitko previše. Rat je promijenio oružje i ratuje se ne birajući sredstva. Stalno. Neprijatelj uvijek vreba i uspješno mijenja uloge. Stvari su se zakomplicirale. Stojim po strani i psujem. Ne pripadam nikome i ničemu, katkad pokušavam biti korisna i to bi bilo to. Gledam “Squid Game” i nije mi teško prepoznati u kakvoj igrici živimo. Što je pisac htio reći? Uvijek su mi bile zanimljive razne interpretacije istog štiva. I mog života.
Različiti pogledi, različiti nišani i različite mete. Ali na kraju se sve svede na isti razlomak: preživjeti.
– Doći ćeš navečer? – pita me susjed.
– Možda – odgovaram. – Ne mogu obećati.
– Volio bih – kaže.
Fiksiram budućnost. Hoću li i ja tako čeznuti za društvom jednog dana? Za sada mi je samoća ugodna i topla, a povremena druženja osvježavaju me poput vitaminskih injekcija i kupanja u moru. Trebam se osigurati. Ali mozak mi je bio kokošji i kasno sam spoznala da se sve može kupiti. Jednostavno. Zvuči zastrašujuće i prilično poražavajuće, ali je tako. Tko ga šiša! Susjed će nestati s ovoga svijeta jednako kao dinosauri, mamuti, diktatori, pobjednici, poraženi, ubojice ili filozofi. Vječnost je milostiva, sve nas pretvori u prah na jednak način.
Spuštam se niz stube. Mobitel zvoni.
Javlja se bezobrazni sin s kojim sam se posvađala. Zapravo, volim biti nerazumljiva drugima. Pa i njemu. Ne patim od lažne ljubaznosti i prepoznajem lažnu ljubaznost. Mojih trideset godina viška iskustva uvijek će stajati između nas. Ako ne posenilite i oglupavite, a pritom vam rade svi organi i bezbrižni ste što se tiče financija, starost može biti i ugodna.
– Nadam se da nisi pokisnula – kaže. – Zaboravila si kišobran.
Nisam ga zaboravila, pomislim. Samo sam što prije htjela pobjeći od tvoje tridesetogodišnje pameti. I radije pogledati utakmicu sama.
– Žurim u dućan – odgovorih hladno.
– Je li sve u redu?
– Naravno – potvrdih i prekinuh.
Pogledam u spisak koji mi je dao susjed: pola kukuruznog kruha, mlijeko, 10 dag ementalera, Večernji list, Neofen.
Život, ah, život. Tako je banalan u svojoj biti. Sve je prolazno. Pa i moje neraspoloženje i zajedljivost. Svako toliko pitam se čemu se uopće čudim i zašto dopuštam da me išta uznemiruje u ovom kaosu. Hvatam se na isti mamac. Tko mi je kriv.
Upadnem u Lidl. Kupci razdragano kupuju namirnice na sniženju i skupljaju bodove. Mislim, okej, bubrezi mi rade, zubi su na broju, pluća nikad bolja. Jedino je vid oslabio. Ajde, s tim se mogu pomiriti. Nabijem masku na lice i upadnem u novi čin predstave. Susjed me očekuje, a što će biti dalje, ne zna se…
Ipak sve ovisi o piscu.
O autorici
Sanja Pilić jedna je od naših najpoznatijih književnica. Objavila je više od 30 knjiga. Pobjednica je 52. nagradnog natječaja Večernjeg lista za kratku priču s pričom “Delete”. Figurativni jezik njezinih priča pisanih s nevjerojatnom lakoćom oslanja se na zvuk i ritam koji su vrlo bliski poetskom jeziku. Kratkom, jednom rečenicom, spisateljica izražava splet opisa, tako da se jedan pored drugog nađu dva posve različita događaja.