Nedavna nominacija za nagradu Kiklop kruna je brojnih pohvala romanu Anele Borčić “Garbin, zao vjetar”.
Kako doživljavate pohvale za prozni prvijenac?
– Pisanje doživljavam kao traženje, kao ispitivanje svoje snage, dosega i granica. Napisane riječi traže odjek i svaki ga pisac pozorno osluškuje, bez njega je sve jalovo i besmisleno. Interakcija s čitateljima tako je završni i jednako važan proces koji me stavlja na pravo mjesto; i prema sebi i prema drugima. Stoga pohvale doživljavam kao putokaz, kao dobar znak i poticaj. One su doista divna protuteža samozatajnog kreativnog procesa koji se dugo zbivao u osami noći, moja nagrada. Nominacija za Kiklopa prilika je za veselje, pouzdan znak da sam na pravome putu.
Koliko ste radili na uvodnom dijelu, na opisu mora i vjetra u neprijateljskoj zimskoj noći?
– To mi je bio najlakši i najdraži dio romana. Uranjanje u prirodu i potraga za riječima koje su je dostojne; bilo je to pitanje strasti.
Odrastala sam u kući uza samo more pa su upravo takav vjetar i more neizmjerne moći, koje zimi dolazi do pod prozor, obilježili moje odrastanje. Svaka je riječ u njima duboko doživljena i posljedica je silna strahopoštovanje koje prema njima osjećam. Nisam ciljala da baš on bude uvodni, nastao je iz silne potrebe. Tek sam poslije shvatila da ga imam, da je idealan.
Budući da je knjiga o mračnoj strani otoka Visa, pa i ljudi, kako su je primili Višani?
– I zlo i dobro univerzalni su i sveprisutni. Pišući o malome, pisala sam o velikome, o mračnoj strani svih ljudi općenito i na svim geografskim položajima. Otok mi je zbog svoje zatvorenosti, udaljenosti i svojevrsne nedodirljivosti bio idealnom pozornicom. Samo su na njemu opisi garbina mogli imati smisla i istodobno odgovarati stanju ljudske svijesti, samo sam na otoku mogla postići izrazitu paralelu između njegove čamotinje i čamotinje ranjena srca. Moji Višani to znaju i izvrsno su primili roman, drago im je. Uostalom, postoje samo dobronamjerni ili zlonamjerni ljudi. I u jednom i u drugom slučaju, meni na veselje jer su ovi drugi izvrsna građa za neko drugo štivo.
Jeste li zlo koje dolazi s diobom imovine prepoznali kao nešto specifično za otočnu sredinu, za krajeve uz more, ili je univerzalno?
– Zlo diobe sveprisutno je, ne vezuje se uz mjesto. No nije zlo dioba sama po sebi nego kvarljivost materijala od kojeg smo sazdani. More, planine ili ravnice – čovjek je svugdje samo čovjek i kada je pred iskušenjem, posve je svejedno gdje se nalazi. U romanu se postavlja pitanje kako nešto tako sveto i bezuvjetno kao što je bratska i sestrinska ljubav može zbog diobenih interesa mutirati u drugu krajnost, u zlo i beskrajnu mržnju. To je, na žalost, također univerzalno, isto kao i katarza glavnog lika.
Je li priča izmišljena ili je po motivima iz života?
– Priča je izmišljena, ali je moguća. Ipak, osjećam da je u nekome, nekada i negdje već proživljena, i to ne samo jednom. Obrazac je čak i u varijantama na temu moguć i više-manje svima dobro poznat. U nju je, dakako, imaginacijom utkano moje promatranje ljudi i događaja.
