Svake prijestupne godine hrvatske novine otkriju da i žene pišu, odnosno da je nastupilo vrijeme autorica. Kao da se stvore niotkud i onda padnu u zaborav. To nije slučaj s našom najprevođenijom književnicom Dubravkom Ugrešić koja je izborila svoju čvrstu poziciju na literarnom nebu, no ovaj put ne spominjemo je u kontekstu književnosti, već slikarstva, s naglaskom na “slikarica amaterka”, što i sama često ističe.
Njezina riječka izložba “Crvena škola” u sklopu EPK, trebala je biti otvorena lani, no zbog pandemije je pomaknuta i otvara se 25. veljače u galeriji Filodrammatica, a radovi su nastali kombinacijom riječi i slike, docrtavanjem, precrtavanjem sa slika odabranih iz starih školskih početnica na paus-papir, premještanjem motiva i stavljanjem u novi okvir, prošivanjem, otkrivanjem i pomicanjem značenja.
Naime, početkom rata na teritoriju bivše Jugoslavije 1991. godine u rukama Dubravke Ugrešić slučajno se našla stara školska početnica koja je, prema godini izdanja, lako mogla biti i njezina te su pred književnicom najednom iskrsnula dva svijeta — davni, zaboravljeni svijet početnice koji je obećavao sretnu budućnost i drugi, zbiljski, sadašnji, koji je tu budućnost brutalno osporavao. Ta epizoda potaknula ju je na skupljanje početnica, a rezultirala je nizom tekstova i vizualnih radova koji se predstavljaju na ovoj izložbi i u popratnom katalogu.
Na pitanje čime se to u „Crvenoj školi“ točno bavi, Ugrešić je odgovorila: – Iskreno rečeno, ne znam. Istina je, nisu mi strani pojmovi kao što su appropriation art, intervention art, soc-art… Bila sam svojevremeno očarana konceptom soc-arta slikara Ilje Kabakova, Alexandera Melamida, književnika Leva Rubinštajna i drugih. Otkrila sam i iščašeni amaterizam Henryja Dargera, volim slike jugoslavenskog soc-artista Dušana Otaševića, obožavam filmove Dušana Makavejeva, ali mislim da odgovor ne treba tražiti u tom smjeru.
Naglasila je i sljedeće: – Ja nikako nisam “umjetnica”, i sve na izložbi je reciklaža, postupak očuđenja ili začudnosti, koji nastojim postići malim intervencijama. Što se intervencija tiče, i u njima koristim školske tehnike: ponavljanje motiva, precrtavanje, isticanje i skrivanje, i slično. Kada kažem da je sve reciklaža, to se prije svega odnosi na materijal kojim se služim. Nema ni jedne moje rečenice, ni jednog mog crteža (jer nisam umjetnica). To je iz današnje perspektive arheološki materijal, a tom vrstom arheologije se malo tko bavi.
Ugrešić kaže i kako će posjetitelj izložbe uočiti ostatke minijaturne crvene škole kupljene davno u nekoj amsterdamskoj staretinarnici, i njezinu opsesivnu (zlo)upotrebu zvijezde petokrake i srpa i čekića:
– Od dana kada je Hrvatska proglašena nezavisnom državom, a tomu je ove godine točno trideset godina, hrvatsko mentalno i vizualno polje postupno su okupirale svastike, crne poput žohara, u svim veličinama. Zvijezde petokrake razasute po mojim “uradcima” spadaju u kompulzivnu gestu gubitnika. Iako crvena zvijezda nije bila moj “ideološki bedž”, niti je u mome djetinjstvu njezina prisutnost bila tako napadno prisutna, kako bi se, sudeći po mojim radovima, moglo zaključiti – ona je to postala. Crvena zvijezda nije obrana ni zaštita, niti pak politička strategija, ona je slabašan, ali postojan alarm. Biper. Crvena zvijezda je tu da postavlja pitanje nisu li nas svastike žohari doista preplavili? – zaključila je književnica.
Dubravka Ugrešić živi i radi u Amsterdamu, autorica je knjiga “Poza za prozu”, “Štefica Cvek u raljama života”, “Život je bajka”, “Forsiranje romana-reke”, “Američki fikcionar”, “Kultura laži”, “Muzej bezuvjetne predaje”, “Zabranjeno čitanje”, “Ministarstvo boli”, “Nikog nema doma”, “Baba Jaga je snijela jaje”, “Lisica” i “Tu nema ničega!” zajedno s Davorom Konjikušićem, koji je fotografirao i ove izloške. Izložba njezinih radova besplatno se može razgledati do 26. ožujka.
Neka zivi sve sto je protiv zvjezde crvene.