Pozornost Splićana nedavno je pobudila neobična izložba Vojina Hraste postavljena u Salonu Galić nazvana “Prije početka, nakon završetka ručka”. Mladi umjetnik ističe kako smatra da je rad uspio tek kad izazove reakciju kod “konzumenta“. Ako on napusti prostor galerije i nešto ponese sa sobom, izložba je uspjela.
Akademski ste kipar, ali najviše se govori o vašim intrigantnim instalacijama. Kako to?
Iskreno, ne znam. Uvijek mi se početna ideja čini smislenom sve dok ne prijeđe u realizaciju. Proces produkcije nosi neka nova rješenja i nove probleme, a kad je stvar gotova trebam vremensku distancu da se ponovno mogu poistovjetiti sa svojim radom. Mislim da promatračima moj rad može biti intrigantan zbog njegove neočekivanosti međuodnosa njegovih dijelova i dvosmislenosti.
U kojim materijalima najviše volite raditi?
Svima koji se bave postavljanjem objekata u prostor kao medijem materijali znače sve. To je jezik kojim se služimo. Ja, na primjer, materijale koristim da bih na najjednostavniji i najbrži način dobio predmet koji želim u fizičkom i metafizičkom smislu. Tu su najčešće najdostupniji klasični materijali (drvo, metal, poliester…). Ako trebam određeni naglasak, to može biti i ready made, hrana ili piće. Na kraju krajeva, sve su to “materijali“ koji su postali konvencionalni.
Profesor ste na Akademiji. Što savjetujete svojim studentima?
Stvarno je teško biti pametan. Svaka je osoba, i svaka generacija, drukčija. Nastavnici zapravo puno uče i od svojih mladih kolega studenata i tu zapravo leži najveći kapital. Jedino u što sam siguran jest da je bitno mlade ljude potaknuti da istražuju vlastite prostore, da se u tom procesu pune duhom i dobro zabavljaju.
Je li vas odredilo odrastanje uz oca umjetnika?
Naravno. Rano sam se upoznao s likovnom scenom i problematikom. Mislim da mi je otac bio najvažniji profesor o smislu shvaćanja i konteksta forme i razvoja ideje, što je možda donekle teško iščitati iz moga rada jer se bavimo različitim tipovima kiparstva.
Poznati ste i bas gitarist i vokal, član benda Leut Magnetik. Je li vam glazba ispušni ventil?
Glazba mi je velika ljubav i sve samo ne ispušni ventil. To su mi biciklizam i dokolica. Bavljenje glazbom je ozbiljan rad i traži puno posvećenosti da bi rezultat bio kvalitetan. Moj bend već deset godina priprema novi album i mislim da smo tek sad uhvatili zamah u duhu kojeg bismo mogli napokon “isporučiti“ slušatelju.
Kad biste morali birati – kiparstvo ili glazba – za što biste se opredijelili?
Glazba, definitivno. Žao mi je jedino što nisam talentiraniji glazbenik. U biti je problematika ista, sve ima iste zakonitosti – ideju, progresiju, dimenzije, trajanje i teksturu. I sve je pitanje odnosa i konteksta. Posebnost procesa stvaranja u bendu jest što se ideja profiltrira kroz više glava i, ako stvari idu u pravom smjeru, rezultati trebaju biti bolji od početne zamisli. Više od dvadeset godina sviram s istim ljudima, najboljim prijateljima. U međuvremenu smo se svi promijenili. Ja se ni na koji način više ne mogu povezati s glazbom koju smo radili kao klinci jer smo sada odrasli ljudi. Danas radimo pomalo atonalnu eksperimentalnu glazbu upravo zato što imamo slobodu, jer se bendom ne bavimo profesionalno.
Kakva je umjetnička scena u Splitu, kakva je u Zagrebu?
Zagrebačka je scena veća i dinamičnija. Glavni grad ima i ozbiljniju infrastrukturu i veze sa stranim institucijama. Split, s druge strane, ima autentičnu, pomalo marginaliziranu i fragilnu scenu s puno manje pojedinaca koji se drže skupa i rade jako interesantne stvari. Svaki se put iznova čudim zašto smo tako loše povezani.
Kako je stvarati u vrijeme pandemije koronavirusa?
U drugoj polovici devedesetih, kad sam ja počeo izlaziti, u Splitu je bilo valjda sto bendova i možda samo tridesetak gitara koje su bile u optjecaju. Peristil je stalno bio pun pripadnika svih prisutnih supkultura. Rat je završio i svi smo bili gladni šireg života. Dugo već nema toliko bendova, ali kad vidim klince koji se okupljaju oko HNK, vraća mi se nada u nekakav novi kolektiv, novu scenu. Koliko god to nama bilo teško shvatiti, ali to su situacije koje generiraju nove umjetnike i novu umjetnost.
Kako ste proveli desetak i više mjeseci socijalne distance?
Proveo sam ih u društvu svojih novih desetak i više kilograma. Jedva čekam da ova noćna mora završi. Doduše, završio sam izložbu i bend mi opet radi. Valjda sve što se događa ima neku svrhu.
Imaju li mladi umjetnici perspektivu u nas?
Naravno da imaju, u danim okolnostima, doduše. Ja sam optimističan i mislim da dolazi vrijeme bolje povezanosti s ostatkom svijeta i jednostavnije i brže protočnosti ideja i ljudi, i mislim da će talentirani ljudi lakše nalaziti svoje mjesto pod suncem.
Kakva je uloga umjetnika u Hrvatskoj?
Stvarno vjerujem da je uloga umjetnika da sondira, otvara nove prostore i spoznaje i time definira i oplemenjuje društvo. Hrvatskoj kronično nedostaje hrabrosti i volje da se upusti u stvaranje novog kulturnog kapitala, novih dodanih vrijednosti. Na primjer, kad bi se naši gradovi oplemenili nekim stvarno dobrim suvremenim umjetničkim intervencijama i radovima, to bi bio kapital koji bi im u konačnici donio korist u financijskom smislu, ali i što je još važnije, u smislu identiteta. Mi dijelom živimo od kapitala koji su još Rimljani ostavili za sobom.
Kako biste vi uredili podrume Dioklecijanove palače, što bi u njima trebalo biti?
U podrumima bi bilo najbolje da nema ničega osim kvalitetne rasvjete ili nešto što je toliko dobro da se može nositi s tom monumentalnom ljepotom. Ne znam što bi to bilo, ali možda netko zna.
Je li politika previše umiješala prste u kulturu?
Politika se premalo miješa u kulturu. Uz nekoliko elementarnih stvari bitnih da bi građani bili sretni i država funkcionirala, svaku večer prije nego što ode spavati trebala bi se zapitati i jesu li u njezini umjetnici siti, sretni i produktivni. Trebala bi razmišljati kako što više novca ubrizgati u kulturu. To rade sve uspješne zemlje. Jedino što politika ne bi trebala raditi jest petljati se u to što se u kulturnom sektoru radi. Tu je već dovoljno pametnih ljudi, kvaliternih ideja i različitih mišljenja.
