Peter Jackson je na originalnoj trilogiji Gospodara prstenova radio gotovo osam godina. Svi smo upoznati s rezultatom, pa nema smisla o njemu razglabati, ali zanimljiv je podatak da je jednako toliko vremena trajao i kontinuirani rad hrvatskog redatelja Simona Bogojevića Naratha na filmu “Illyricvm” koji je premijerno prikazan na 69. Pulskom filmskom festivalu. Kratka najava filma glasi ovako – 37. godina je prije naše ere. Liburnskog pastira Volsusa sa sobom povede rimska jedinica čiji se naoko jednostavan zadatak skupljanja poreza pretvori u neočekivan sukob s naizgled pokorenim ilirskim plemenima. Očima ovog, za Rimljane primitivnog barbara, pratimo arhaičan i brutalan svijet koji bi u konačnici mogao biti sličniji našem današnjem svijetu nego što bismo to voljeli priznati.
Priprema i istraživanje koje je prethodilo samom snimanju filma doista je do sada pothvat neviđen u hrvatskoj kinematografiji. Krenimo s onim najvažnijim – cijeli film snimljen je na ilirskom i latinskom jeziku. Nekome neupućenom možda to i neće previše značiti, ali dok nam je latinski jezik poznat, ilirski nije. Nitko ne zna sa sigurnošću kako je taj jezik zvučao, ali Bogojević Narath želio je da film bude upravo na ilirskom, što na prvu zvuči kao nemoguća, da ne kažemo suluda misija. Međutim, Bogojevića to nije smelo, pa je tako sa svojom idejom došao akademiku Ranku Matasoviću, redovitom profesoru na Odsjeku za lingvistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta i jednom od najvećih svjetskih eksperata za indoeuropske jezike te ga pitao bi li za potrebe filma mogao na neki način rekonstruirati ilirski jezik. Dakle, ne izmisliti, nego rekonstruirati tako da on ne proturječi znanstvenim spoznajama koje su do danas poznate o tom jeziku.
I tako je za potrebe “Illyrcvma” osmišljen cijeli jedan jezik, sa svojim riječima, gramatikom i svim ostalim jezičnim pravilima. Osim toga, rekonstruiran je i život tadašnjih zajednica ilirskih plemena, baš kao i izgled kostima, rekvizita, oružja, ponašanja i socijalnih protokola Ilira, kostimi i maske su ručno izrađeni od materijala i na načine koji su zaista korišteni u to doba, bojani su prirodnim bojama, a ilirski bojni noževi, takozvane sice, izrađeni su prema nalazima koje posjeduje Arheološki muzej u Zagrebu. Iako je radnja, naravno, izmišljena, sa svim ostalim što je moguće vidjeti u filmu se išlo na što točniju, znanstveno potkrijepljenu rekonstrukciju za koju su angažirani stručnjaci iz različitih područja kako bi što vjernije dočarali Ilire. Inače, redatelju Simonu Bogojeviću Narathu ovo je prvi dugometražni film, a u svojoj karijeri do sada je uglavnom režirao kratkometražne animirane filmove za koje je dobio više nagrada i priznanja.
– Ideja za “Illyricvm” sazrijevala je postupno. U svojim animiranim filmovima često sam se referirao na povijesne teme, a antičko razdoblje na ovim našim prostorima oduvijek me fasciniralo jer je izuzetno bogato zbivanjima. S druge strane, globalna popularna kultura, a pogotovo kinematografija, nudi obilje sadržaja o Vikinzima, Germanima, Keltima, Rimljanima... a o našim ilirskim plemenima ni slike ni razglednice, a ni filma. Tu možemo postaviti i identitetno pitanje jer u zadnjih dvadesetak godina arheološka znanost u suradnji s genetikom počinje davati kompleksniju sliku o povijesti, migracijama i ostalom, dovodeći u pitanje mnoge nacionalne ili etničke mitove. Tako da me vlastita radoznalost nagnala da krenemo razvijati ovaj film – govori Narath o tome kako je uopće došao na ideju za film. Koncept je, kaže, gradio na ideji da pokuša rekonstruirati jedan specifični povijesni moment, ali ne onako kako je najzabavnije ili vizualno najatraktivnije nego na način na koji to dopuštaju povijesni i znanstveni podaci.
– Na početku rada na filmu vrlo brzo sam uvidio da o Ilirima znam koliko i velika većina građana ove države a što je, usuđujem se reći poražavajuće malo. Zato sam krenuo s proučavanjem sve dostupne literature, no ni to nije bilo dovoljno jer sam time zapravo otkrio samo vrh ledenog brijega. Stoga smo se na samim počecima rada na scenariju i drugim aspektima filma, vizualnom, zvučnom i ostalim obratili za pomoć ekspertima iz područja povijesti, etnologije, lingvistike, muzikologije... i uz njihovu pomoć realizirali ovaj film. Strašno puno su nam pomogli i prijatelji iz Arheološkog muzeja u Zagrebu, pa koristim ovu priliku da im još jednom zahvalim – ističe redatelj. Napominje kako je za autorsku ekipu svaki film veliki izazov, a povijesni pogotovo jer su izrada kostima, scenografije i izrada rekvizite skup i dugotrajan proces.
– Kada zbrojim sve, mogu reći da smo na ovom filmu kontinuirano radili zadnjih 7-8 godina, a prvi i najvažniji povjetarac u leđa su nam dali tadašnji povjerenici u HAVC-u Dalibor Matanić i Dean Šoša koji su podržali film koliko su mogli. Ekipa iz Kinorame i neponovljiva producentica Ankica Jurić Tilić uspjeli su pronaći dodatna sredstva i partnere s Kosova, iz Slovenije i Italije pa smo unatoč skromnom budžetu i pandemiji COVID-19 uspjeli snimiti film – kazuje Narath. Radeći na filmu i on, ali i cijela ekipa filma su otkrili mnogo toga, iako je prostor onoga što još uvijek ne znamo i dalje ogroman. “Illyricvm” je film koji je smješten u 37. g. pr. n. e., odnosno dvije godine prije no što će mladi Oktavijan osvojiti i razoriti japodski Metulum, segestansku Sisciju i zavladati ovim područjem.
– “Illyrcvm” se bavi jednim jako malim vremenskim periodom jer bi u globalu tema Ilira bila apsolutno preopširna za samo jedan film. Recimo jedan vizualan detalj u vezi ovoga su primjerice prekrasne tzv. ilirske brončane kacige, koji izgledaju fenomenalno. Međutim vremenski ne pripadaju razdoblju događanja našeg filma pa ih na žalost nismo koristili, rukovodeći se savjetima eksperata. Kao likovnom umjetniku i redatelju, žao mi je zbog toga, no pristup našoj temi obavezivao nas je na poštivanje povijesnih činjenica – govori “otac” “Illyrcvma”. Zanimalo nas je i koliko su Iliri slični nama, današnjim ljudima s ovih prostora s obzirom na to da su nam oni, na neki način, bili neki daljnji rođaci, odnosno ima li odlika Ilira u Hrvatima. Narath pojašnjava kako su Iliri sličan pojam kao primjerice Europljani, Afrikanci ili Azijati, odnosno da je to generički naziv za skupinu raznorodnih plemena i zajednica koje su nastanjivale prostore od slovenskih Alpa pa sve do Albanije.
– Jedan od mnogobrojnih i očitih slučajeva prepoznavanja odlika koje spominjete je primjerice naziv Dalmacija, odnosno imenica “Dalmatinac”. Ne postoji nikakvo pleme Slavena ili Hrvata koje se tako zove, već naziv potiče od ilirskog plemena Dalmati koji su ovim prostorima žarili i palili toliko da su Rimljani u jednom trenutku bili prilično ustrašeni. Isto tako, prema povijesnim izvorima Iliri su se tetovirali – što Slaveni i Rimljani nisu radili. A ostatke tog običaja još uvijek možete pronaći u nekim područjima Hrvatske i BiH, gdje su motivi tih tetovaža vrlo stari Sunčevi simboli, svastike, drvo života i ostali. Uz sve ovo, suvremena genetika osvjetljava neke aspekte ove problematike, no interpretaciju bih prepustio stručnjacima jer ja to svakako nisam. Na nekakvom općeljudskom planu, ljudskih emocija, mržnje, ljubavi, strasti i ostalih bili su potpuno isti kao što smo mi danas – zaključuje redatelj. Ilirska kultura, kaže, pripada našem, autentičnom pretkršćanskom i predslavenskom okolišu čiji znakovi i elementi još uvijek ponegdje uporno proviruju čak i nakon toliko vremena.
– Mislim da je važno da konačno prepoznamo i prihvatimo taj dio našeg povijesnog i kulturološkog identiteta. Što bi nedostajalo da naprimjer čak i turistima, osim defilea gladijatora i rimskih legionara, tijekom ljetne sezone predstavimo i skupine ljutitih Delmata i Japoda ili flotu liburnskih pirata? – retorički pita. S obzirom na to da je ipak trebalo naučiti cijeli jedan jezik, i to ne neki za koji tek tako možete uzeti instrukcije, pitali smo je li bilo otpora kod angažmana glumaca kada im je poručeno što se od njih očekuje. Kaže da nije bilo otpora, nego dapače da su to svi prihvatili s velikim uzbuđenjem i odgovornošću. Tako govori i glavna zvijezda filma, glumac Filip Križan koji glumi pastira Volsusa.
– Dobili smo snimljene rečenice koje smo trebali govoriti u filmu, tako da teoretski nismo morali improvizirati oko govora, iako tu naravno s vremenom kako govoriš jezik, on ti postaje sve prirodniji. Nisam nijednu scenu samo na pamet nabubao, nego sam se baš pokušao unijeti u te riječi, da mi dolaze prirodno, i s vremenom se to pretvorilo u neku, usudio bih se to tako reći, magiju koja dolazi iznutra. Sam jezik mi zvuči arhaično, ali na momente čak i nekako uzvišeno, kao da slušate neke vilenjake, a ima i dosta pjevanja, odnosno tih njihovih molitvi koje više zvuče kao neke kletve nego kao da se netko moli. Zanimljiv je i taj moment da su Liburni, za razliku od ostalih plemena, štovali matrijarhat, zbog čega postoje zanimljive interakcije u samom filmu – govori Križan koji kaže da je dosta riječi koje je izgovarao doslovno “izvlačio iz utrobe”, a kako bi se shvatilo što to doista znači, ipak je potrebno pogledati film. Kao zanimljivu činjenicu ističe i da se, pomalo i njegovom krivnjom, za vrijeme snimanja jedne scene jedna ovca otela te pobjegla u divljinu.
– Nismo je uspjeli uhvatiti, nadam se da je i sad živa i zdrava – zaključuje kroz smijeh. A kako je bilo raditi na ilirskom jeziku, osmišljavati ga, je li taj jezik smislio sam za potrebe filma ili je na projektu možda radio i prije, kako je tekao taj kreativno-znanstveni proces i koji su mu bili najveći izazovi, upitali smo i samog akademika Ranka Matasovića.
– Da, ilirski je samo za potrebe filma “Illyricum” osmišljen tako da to bude uvjerljivo i da ne proturječi znanstvenim spoznajama kako je taj jezik doista mogao zvučati. Zamisao o tome potekla je od gospodina Bogojevića Naratha, redatelja filma, koji se obratio meni kao stručnjaku za stare indoeuropske jezike. Ilirski je naime bio indoeuropski jezik, dakle srodan latinskome, hrvatskome, sanskrtu i mnogim drugim poznatim, živim i izumrlim jezicima. To znamo na temelju lingvističke analize ilirskih antroponima (imena ljudi) i toponima (imena mjesta) koji su zabilježeni u antičkim tekstovima i na natpisima iz rimskoga vremena. Premda na ilirskome nisu sačuvani tekstovi, već samo imena, imamo razloga vjerovati da je ilirski jezik - ili jedan od jezika kojima su govorili Iliri, jer moguće je i da ih je bilo više – bio predak današnjega albanskoga, na sličan način kako je latinski predak talijanskoga, francuskoga i drugih romanskih jezika. Indoeuropski je prajezik, iz kojega su se razvili ilirski i albanski, prilično pouzdano rekonstruiran metodama poredbene lingvistike, a to je moja uža struka u lingvistici – kazuje Matasović. Pojašnjava i kako stoga na temelju onoga što znamo o indoeuropskom i albanskome možemo znati i mnogo toga o ilirskome: primjerice, da je imao padežne nastavke (i kako su oni otprilike morali zvučati), tri gramatička roda, neke glagolske kategorije, riječi koje se glasovno mogu izvesti iz indoeuropskih korijena, a i dovoljno su slične albanskima.
– Ja sam dakle prvo pretpostavio kako je mogla izgledati gramatika ilirskoga, tj. gramatički nastavci imenica, glagola i drugih vrsta riječi, pravila o redu riječi u rečenici i slično, a zatim sam izmislio one ilirske riječi koje su bile potrebne za dijaloge u filmu, pri tome pazeći da budem dosljedan (da se iste riječi i gramatički nastavci uvijek koriste za izražavanje istih značenja), te da ilirske riječi budu istim skupom glasovnih pravila izvodive iz indoeuropskih korijena, a ipak i donekle slične albanskima – govori naš akademik. Najteže mu je, kaže, od svega u prevođenju dijaloga iz filma na ilirski bilo biti posve dosljedan, odnosno postići da se uvijek, u svakom dijalogu, poštuju ista gramatička pravila u strukturi ilirske rečenice.
– Upravo da bih bio dosljedan radio sam posve sam, bez pomoći drugih stručnjaka, oslanjajući se samo na literaturu o ilirskome, vlastito poznavanje indoeuropskoga prajezika i ograničeno znanje povijesne gramatike albanskoga. Najzabavniji dio posla bilo je prevođenje prostih pjesama koje u filmu pjevaju Iliri i koje zvuče slično kao naše gange – otkriva Ranko Matasović. Zanimalo nas je i ima li sličnih primjera u svijetu da su se samo za potrebe nekog filma ili serije oživljavali mrtvi jezici. Matasović podsjeća kako je Mel Gibson snimio “Pasiju” na latinskome i aramejskome, a aramejski je izumrli semitski jezik kojim je govorio Krist i čiji je rječnik samo djelomično poznat.
– Pa ipak, ilirski u filmu “Illyricum” je jedinstven slučaj, jer ilirski je doista jednom bio govoreni, živi jezik (za razliku od, recimo, “klingonskoga”), ali o njemu znamo mnogo manje nego o aramejskome, premalo i da bismo ga mogli pouzdano rekonstruirati. Zato je mnogo toga u ilirskim dijalozima u filmu moralo biti rezultat mašte i intuicije – pojašnjava Matasović. A može li se sada tako osmišljen jezik koristiti ubuduće i za neke druge projekte, ili primjerice u svakodnevnom govoru? Radi li se o funkcionalnom jeziku? Njegov autor kaže kako gramatika ilirskoga, onako kako ju je on zamislio, nije komplicirana i lako se može naučiti. Međutim, ističe kako ne bi bilo pošteno reći da je izmislio cjelokupan rječnik ilirskog jezika, nego samo one riječi koje se pojavljuju u dijalozima u filmu. Dakle, na temelju onoga što je on napravio može se voditi jednostavna konverzacija, ali proći će još mnogo vremena prije no što netko napiše roman ili sonetni vijenac na ilirskome. A koliko su hrvatski i ilirski slični? Postoje li neke riječi koje smo naslijedili iz tog jezika?
– Hrvatski i ilirski imaju neke sličnosti utoliko što pripadaju istoj jezičnoj porodici, porodici indoeuropskih jezika, te stoga imaju barem donekle sličnu gramatiku i neke riječi. Primjerice, pretpostavio sam da je riječ za brata na ilirskome bila brater, za ovna avinas, a za trn tirnas. Međutim, ilirski je daleko sličniji albanskome jer, kao što sam rekao, albanski se razvio iz ilirskoga (ili iz jednoga od jezika antičkoga Ilirika), tako da vjerujem da će govornici albanskoga prepoznati mnoge ilirske riječi. Majka je nena (albanski nëna), vuk je ulkas (albanski ujku), pustiti je lesjeni (albanski lëshoj), kći je bilija (albanski bijë) i tako dalje. Za neke sam riječi, osobito one za civilizacijske pojmove, pretpostavio da bi u ilirskome vjerojatno bile posuđene iz latinskoga, npr. stipendium za plaću. U rječnik ilirskoga uključio sam i jednu od rijetkih riječi čiji su nam ilirski oblik i značenje prenijeli antički rimski autori, riječ za pivo, koja je na ilirskom glasila sabaium – nabraja Matasović koji je osobno snimio čitav tekst za glumce kako bi je oni mogli odslušati i uhvatiti rečeničnu intonaciju, mjesto naglaska, izgovor pojedinih glasova i slično.
– Osmišljavajući ilirski jezik, pazio sam i na to da glasovi ilirskoga, za koje ionako ne možemo točno znati kako su se izgovarali, ne budu preteški za izgovor glumcima, tako da sam pretpostavio da je ilirski imao pet samoglasnika, poput hrvatskoga ili latinskoga (a, e, i, o, u) i razmjerno malen broj suglasnika, od kojih jedino /dz/ ne postoji u hrvatskome i latinskome. Nijednu od tih pretpostavki o ilirskome ne možemo dokazati, ali su teorijski moguće – zaključio je naš najveći lingvistički ekspert za indoeuropske jezike. Na samom kraju je poručio kako, iako nije vidio cijeli film, nego tek neke scene, da su i te scene koje je vidio jako dojmljive i po njegovu mišljenju pokazuju veliku vizualnu kulturu redatelja.
– Vjerujem u uspjeh filma, već zbog originalnosti ideje, a i zato što tematski predstavlja osvježenje u hrvatskoj filmskoj produkciji. Zanimanje će zacijelo potaknuti i to što je ilirska povijest dio i naše povijesti, Iliri su narod koji je u hrvatskim krajevima živio prije Slavena koji su se ovamo doselili tek koncem 6. stoljeća poslije Krista. Stoga su među Ilirima zacijelo i mnogi naši preci, a u filmu će gledatelji moći vidjeti i kako su neki ilirski običaji, pa i specifični mentalitet, mogli preživjeti do današnjih dana – zaključuje Ranko Matasović.
Fascinantno nastajanje jednog filma i odlična ideja!