Dvorište je polje visokih maslačaka, lete njihove meke glave, zapliću se u podivljalu lozu, u paučinu što svjetluca na proljetnom suncu. Stablo dunje kiti se trulim prošlogodišnjim plodovima, sljepić plazi kroz zarasli grm malina i iza kopriva. Ispod nadstrešnice dugačkoga ganka, kroz rupe u daskama, proviruju sitne ptičje glave, na kamenu ispod njih razbijeno je jaje, razliven žuti život. Kuća ne može bez ljudi, skupi se u sebe, nagne, zidovi se raspuknu od tišine, kuća se preda travama, u njima traži neki šušanj, neki trag disanja.
Razgrćem paučinu i otključavam trošna vrata. Zatrese se staklo, cvile daske na podu, vrata su na njih spala i sad se opiru, kao da me ne žele pustiti unutra. Kako sam se našla ovdje, i nije neki materijal za priču, kuća je prešla u moje vlasništvo nakon smrti bakinog brata Đure i sada je uteg koji ne mogu prodati i zbog kojeg se moram povremeno vraćati u Slavoniju.
Kada je ugledam, ovako kao sada, osvijestim si isto – kuću treba srušiti. Zatim ponovno odem i neko vrijeme ne mislim o tome. Međutim, kuću zaista treba srušiti, pukotina na zidu nasuprot ulaznih vrata šira je nego prije, a plafon je na par mjesta nabubrio kao mlijeko kad kipi, nisam sigurna da je pametno prespavati ovdje. Tako kuća broji vrijeme otkako je sama, otvara po sebi pukotine, rane koje se zatim samo proširuju. Đure nema već deset godina, zbrajaju zidovi, a zbrajam i ja. Umro je nedugo nakon svoje Evice, taman kad je strunulo prvo cvijeće na njenom grobu. Kažu da tako bude sa starim parovima, ode jedno pa i onom drugom više nije do života. Preko pola vijeka budili su se jedno pored drugoga, tijelo se valjda više ne zna probuditi samo.
Ostavljam torbu na divan uz onaj raspukli zid, smiješno je razmetljiva, nikako ne pripada ovom prostoru. Kad sjednem na divan, znat ću da mu ne pripadam ni ja. Pravih vlasnika ove kuće već dugo nema, iako su njihovi tragovi rasuti posvuda.
Čudno je što sve ostane i nadživi čovjeka, naprstak je trajniji od ljudskog bića. To je već ritual, to moje iznenađivanje uvijek istom spoznajom. Dođem ovamo pa me zapljusne sadržaj ladica u kredencima, kemijske olovke s nazivima poduzeća koja više ne postoje, švicarski nožić, džepni molitvenik i izlizane karte, rasuta dugmad s nekih zaboravljenih košulja, krojački metar i kutija s naočalama jeftinih, plastičnih okvira, karirana maramica i iskaznica Crvenog križa. Iza stakla rasparene šalice od porculana i ukrasne figurice, srna i malo lane. Netko odvažniji skupio bi te tužne zaostatke u kutiju i odnio je do prvog kontejnera. Uostalom, što ja imam s tim ljudima, ta jedva sam ih poznavala. Jedan Đuro i jedna Evica, dvoje staraca u nekom zabitom selu, tamo gdje su me kao po kazni roditelji ljeti vukli, među gnjecave šljive i crne, debele muhe, u teški vonj štala i vrućinu.
Umjesto toga otvaram prozore. Znam, prozračivanje kuću neće spasiti, nju svakako treba srušiti, ali kad stojim ovako, usred njihove dnevne sobe, u mene se uvuče neka sjeta koja mi ne pripada. Da su barem imali djece pa da taj teret ne bude moj.
Zidovi ovdje krečeni su gašenim vapnom pa zatim ukrašavani starinskim valjcima s izbočenim dezenima, okružena sam plavim cvjetovima. Netko od njih dvoje posadio je svaki od tih cvjetova, kada se zagledam u to, preda mnom kao da na tren ožive Đuro i Evica, mogu ih vidjeti onako kako ih nikada nisam poznavala, mogu ući u njihovu svakodnevicu. Prikazat će mi se u tri slike.
1.
Evičin odraz je u staklu otvorenog kuhinjskog prozora. Zastala je usred nekog zamornog, ponavljajućeg posla. Lice joj je Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora Kuću treba srušiti mlado, okruglo, kosa zategnuta u punđu, na čelu kapljice, u prostoriji je vruće i tamno. Odraz joj je iscjepkan u malene pravokutnike stakla, gleda na jarko svjetlo dvorišta. Tamo je Đuro, ne zna da ga ona promatra, vlažnom krpom udara po debelim daskama, isparavanje tkanine miješa se s dimom otvorenog plamena što gori u sredini buduće bačve. U potkošulji je, lica nabranog i usredotočenog na posao koji radi. Kada se tako unese, iznad nosa pojave mu se dvije okomite crte, dva utora među tamnim, gustim obrvama. Tupo lupkanje tkanine, pucketanje vatre, udari čekića po željeznom obruču, zvukovna su pozadina njihovih popodneva. Kratko će ga gledati, uigrani pokreti zatezat će mišiće na njegovim rukama i leđima. Trag osmijeha pojavit će se na njenom licu kad do nje dopre miris drveta, tako miriše Đuro, na hrast. Nasmiješit će se i vratiti poslu.
2.
Zimsko je popodne i mrak naliježe na dvorište. S ganka svjetluca nekoliko ledenica, djeluju kao rastegnute, zaleđene suze. Đuro stoji uz zatvoren prozor, okrenut je leđima, široko maše rukama. Mirnoća bijelih ploha snijega dodatno naglašava žustrinu njegovih pokreta. S prozora se ne vidi Evica, za to treba zaći u sobu, treba je pronaći na zelenoj fotelji, gdje zveckaju dugačke pletaće igle. Dvije prave, jedna kriva… Između njenih ruku otkriva se komad buduće čarape od debele, grube vune. Sluša Đuru i ne podiže pogled sa svog pletiva, naočale koje odnedavno nosi kliznule su na pola nosa, tako bude uvijek kada pogleda dolje, više ih ne pokušava vratiti natrag. U sobi je toplo, mirišu cjepanice iz sepeta pored peći, maknula je s koljena vunenu maramu kojom se inače ogrne kada dugo sjedi. Đuri su obrve postale bijele, ali kada ga sluša ovako kao sad, unesenog u priču, ona čuje dječaka. Smije se.
3.
Glasovi djece čuju se iz velike bačve, žuto štene trči okolo, laje i poskakuje, maše repom. Dječačke kose proviruju, mame čupavo pseto. Đuri ne smetaju djeca iz ulice, voli kad se tu igraju, dvorište se napuni cikom i smijehom. Sjedi na hoklici u sjeni kuće i promatra njihovu igru, ne pomišlja više kako bi bilo da su on i Evica imali vlastito dijete. U ruci mu je grozd, otkida bobe prezrelog plavog grožđa, ako je koja trula, pljune je na zemlju. Evica je u kući, iz ormara u spavaćoj sobi čuje se uznemireno meškoljenje, cvilež. Otvara vrata, u plahte na dnu zavukla se mačka, uz nju su dvije mokre, slijepe gule novih mačića, izgleda da će ih biti još. Mačka je gleda uplašeno, vrpolji se kao da bi pobjegla, a nema kamo. – Tu si, draga – Evica zvuči blago, pokušava glasom umiriti mačku, utješiti njezin strah. Krvava sluz širi se po uštirkanim plahtama. Evica gleda u taj nered kojim započinje život, pomisli kako početak nevjerojatno nalikuje na kraj. Poželi zagrliti Đuru, ali ga neće pozvati. Izvana dopiru tanki glasovi, dječji smijeh i lavež šteneta. Pritvori ormar, možda će se u tami mačka manje bojati.
***
Rolete u spavaćoj sobi ne daju se podići, tamo je sada vječiti mrak. Pao je na bračni krevet, dva masivna, starinska ormara i psihu u kojoj se Evica nekad ogledala. Ulazim u sobu, daske na podu pucketaju pod nogama, oglašavaju uljeza, žive su, kao i ovaj bršljan što se probio između zida i poda i sada se pruža, zelen i nježan, po zaostalim stopama jednog Đure i jedne Evice. Gledam ga kako se penje prema njihovom bračnom krevetu i znam – kuću neću srušiti, prepustit ću je travama, neka je cijelu obrastu, neka umotaju svako ptičje jaje i svaki razliveni život.
"Lice joj je Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora Kuću treba srušiti mlado, okruglo, kosa zategnuta u punđu, na čelu kapljice, u prostoriji je vruće i tamno." Možda će spominjanje Večernjakovog natječaja uroditi nekim plodom? Teško, Tena, jako teško. Turobno, bezsadržajno i nezanimljivo, to bi bio kratak opis ovog uratka. Navratim nakon dužeg vremena i bude mi žao; i onih koji se puni nade usuđuju postaviti ovdje ono što su napisali, i urednika koji to objavljuje i što sam uopće navratio. Gdje su nestale prave priče? Gdje?