Obitelj joj se rasula po svijetu, a tugu zbog toga što nema uvijek priliku zagrliti unuke spisateljica i novinarka Branka Primorac pretočila je u novi roman “Moj brat živi u kompjutoru”. Novitet iz njezine literarne “radionice”, koji se bavi otuđenošću i nestankom zagrljaja, ovjenčan je nagradom “Mato Lovrak”, drugom u karijeri, čime se, uz Miru Gavrana, u povijest upisala kao jedina kojoj je to pošlo za rukom.
Već ste priznali da laže tko kaže da se nagradama ne veseli.
Kakav bi to bio čovjek pa još pisac, tašt kao što mi svi jesmo, da ga ne razveseli nagrada. To mogu biti samo prenemaganja. U našoj maloj zemlji, našem malom jeziku svako priznanje za književni rad veliko je kao Nobel, jer Nobela nećemo skoro dobiti, pogotovo ga neće dobiti književnici za najmlađe čitatelje. Ta je knjiga moj sedmi naslov za mlade, od deset objavljenih. Priznajem, nadala sam se „Grigoru Vitezu“ jer ga dosad nisam dobila, ali stjecajem okolnosti knjiga je zakasnila na natječaj.
Godina radnje je 2071., mjesto Gorski kotar, a žanr ZF. Ništa od toga nije slučajno?
Doživjeli smo da nam tehnologija u desetak godina posve promijeni život. Trebala mi je u tom smislu šok-terapija. Zato 2071. i zato ZF. Znamo u kojem smjeru ide znanost, koja su to područja koja će se razviti do neslućenih granica, pogotovo medicina, promet, duljina ljudskog vijeka, virtualni svijet, roboti, umjetna inteligencija... Sve to sastavni je dio radnje romana pisanog prihvatljivo za mladog čitatelja. Gorski kotar mi se nametnuo kao naš napušteni dragulj.
Bavite se potrebom očuvanja emocija u digitalno doba. Straši li vas robotizacija društva?
Koga ne plaši? Zato je moj glavni lik, uz jedanaestogodišnju djevojčicu Katarinu, njezina prabaka Simona od 125 godina. Ona još pamti vremena ljudske topline, koja su već danas na izdisaju. Ona jedina u svoje praunučadi može potaknuti taj zamrli osjećaj ne bi li ga koliko-toliko očuvali. Vlastito je iskustvo odigralo važnu ulogu u izboru teme, troje unučića s kojima komuniciram preko Skypea, ali i jedan članak koji sam davno spremila, a napisao ga je Miroslav Ambruš Kiš, o programu s virtualnim dječakom koji iz televizora čuva djecu. Ne znam je li taj program zaživio. Ako i jest, moj primjerak je tzv. elektroničko smeće i zapleće radnju do besvijesti.
Zašto ste se zadržali većinom u književnosti za mlade?
Cilj mi je od djetinjstva bilo novinarstvo i kad sam to ostvarila mislila sam da sam postigla maksimum životnih želja. U književnost sam ušla kasno i nekako sam zbog toga mislila da mi je najlakše pridružiti se spisateljskoj zajednici prozom za djecu. I to mi se dopalo. Iako tako ne izgleda, po prirodi sam kukavica, valjda zato što sam odrastala okružena ženskim senzibilitetom. Dugo mi treba da se na nešto veliko ohrabrim pa je tako bilo i s prozom za odrasle. Zapravo su me u nju uvukli Ljerka Perešin i svestrani Branko Vujanović predloživši mi da budem autor knjige o legendarnom pilotu Rudiju. I tako je nastala dokumentarna proza „Perešin – život i smrt“. Poslije toga i „Divlje godine“. No, za kritičare ću zauvijek ostati spisateljica za djecu.
Postoji li tabu-tema o kojoj ne biste progovarali kroz literaturu za djecu – smrt roditelja, opasnost od pedofilije, rata...?
Dajete mi ideje, ali nekako mi teško padaju. Radije bih nešto veselije, premda je danas teško naći veselu temu. Sve se pretvara u neiskorjenjiv problem. Možda bih spomenute teme provukla u drugom-trećem sloju nekog rukopisa, mislim da je prvi plan opasan, doduše izazovan, ali i veoma zahtjevan. U njemu, da ne bude naivno i otrcano, uspijevaju samo najveći majstori.
U pripremi je djelo pod radnim naslovom “Iz novinarske bilježnice”. Riječ je o onom što ste proživjeli u novinarstvu, jesu li likovi stvarni, hoće li se tko prepoznati?
Više puta sam se opekla najavljujući neku temu koju sam kasnije teško svladala ili je nikada nisam završila. A rekli su mi iskusniji kolege, nemoj! Dakle, o “Novinarskoj bilježnici” ćut ćete kad dođe vrijeme, ništa više.
Ima li sličnosti, nekih dodirnih točaka u pisanju novinskog članka i proze?
Učili su me da su najgori novinari pisci koji misle da su vješti u pisanju. Kompliciraju i pokušavaju stilom pokazati da su bolji od drugih, ali stilom koji nije primjeren novinskom tekstu. Kako sam ja iz novinarstva završila u književnosti, sigurna sam da mi je novinarstvo pomoglo u pisanju proze. Primijenila sam mnoga pravila novinarskog zanata. Dugo tražim prvu rečenicu, koja mora čitatelja navući da čita dalje. Trudim se da budem jasna, lako se odričem dijela nebitnog teksta, inzistiram na tečnosti radnje... Urednici traže od novinara tekst prije nego što je sjeo i odahnuo, a književnik ipak ima vremena da se vrati na napisano, ispravi što nije dobro, da radi na stilu... Pisac smije mnogo toga izmisliti, što novinaru nije dopušteno. Ta mi se sloboda dopada.
Iza vas je 38 godina rada u Večernjem listu. Kako iz pozadine umirovljenog promatrača komentirate razvoj medijske scene?
Mi novinari nikada nismo potpuno zadovoljni, takav nam je usud, ali da, u našoj branši nije dobro. Što se tiče medija općenito, nervira što svi pišu i ponavljaju jedno te isto. Znam kako se od početnika stvara rasni novinar, ali sigurno ne tako da godinama piše o vjenčanjima i rastavama osoba za koje nitko ne zna čime su zaslužile prostor. Mogu razumjeti njihovu frustraciju i nestrastvenost i konačno bijeg iz takvog posla. Ostaju samo najtvrdoglaviji i oni koji nemaju kamo otići. U posljednje vrijeme iz novinarstva odlaze kolege koji su ispekli zanat, tzv. srednja generacija koja je taman zrela da piše najbolje moguće. Jednostavno ne vide perspektivu. Tko je tome kriv? Nije samo internet!
Vaš najčitaniji roman “Maturalac”, uz koji je odraslo već 20 generacija, dio je lektire sedmog razreda. U čemu je tajna njegove privlačnosti?
Najzaslužnija je tema. Maturalac zanima i one koji su nekada davno bili na tom najintrigantnijem putovanju, petaše koji jedva čekaju da dođe njihovo vrijeme, naravno sedmaše koji cijelu tu godinu kad na njih dođe red pakiraju torbe i razmišljaju kakvo će biti njihovo maturalno putovanje. I onda kad pročitaju knjigu prošire je svojim doživljajem i očekivanjima. Nisu ni svjesni da su je sami dopisali.
Realnost hrvatske knjige prilično je nevesela. Izdavaštvo je na koljenima, kultura čitanja loša. Kako doskočiti tome, u čemu vidite izlaz?
Kad postoji problem, morate se s njime suočiti, sam od sebe neće se riješiti. Nije kao nekad dovoljan popis lektire i knjižara puna knjiga kad su joj konkurencija mobiteli i društvene mreže, internet sa sadržajima za koji ne treba nikakav umni napor. Neprijatelja možeš poraziti samo ako si bolji od njega, dakle trebaju nam bolje knjige, kreativni knjižničari i nastavnici koji će se drukčijim pristupom knjizi uspješno boriti za svakog čitatelja. Naravno i roditelj koji će tu i tamo kupiti neku knjigu, posuditi je u knjižnici i pročitati je, djeci za primjer.
Porijekom ste iz duvanjskoga kraja, iz sela Borčana. Vaši roditelji imali su kompleksnu, ali tragičnu ljubavnu priču vrijednu knjige...
Da, moj je otac iz Borčana, a majka je rođena u Bosni i odrasla u Banjaluci gdje joj je službovao otac Slovenac. Moji su se roditelji upoznali u tom gradu, ali su ih ratna zbivanja razdvojila pa opet spojila u Zagrebu. Tu se kod tetke skrasila moja mama nakon što im je obiteljska kuća srušena u savezničkom bombardiranju. Oženili su se, a ubrzo sam i ja rođena. Nažalost, moj se otac razbolio i umro kad sam imala nepune dvije godine, od žutice jer nije bilo penicilina. Majka je imala 24 godine i nikada se više nije udavala.
Je li prednost ili mana biti književnica, a supruga književnoga kritičara i lektora?
Samo da kažem da moj suprug mene i moj književni rad nikada nije spomenuo ni u jednom tekstu, kamoli da mi je napisao kritiku. Pa prosudite. Velika je prednost što mi lektorira rukopis prije nego što ode izdavaču, a kad sam žudjela za njegovim mišljenjem upuštajući se u pisanje „Maturalca“, rekao mi je da ništa objektivno ne može reći jer me ne vidi kao spisateljicu, on će se našaliti pa reći piškinju, nego kao suprugu.
