Televizor je bio uključen, a da ga nitko nije gledao, dokumentarni film o vinogradarstvu nije zanimao ni Darka ni Maju. On je ispunjavao križaljku, a Maja je pripremala ručak. Kad je Maja ušla u dnevnu sobu, primijeti uključen televizor sam za sebe i isključi ga. Darko bez riječi uzme daljinski upravljač i ponovno ga uključi. Supruga mu je već otišla prema hladnjaku i on zadovoljno opet uzme križaljku. Zatim se čuo zvuk interfona na ulaznim vratima. Darko ustane, pritisne dugme za kontakt i upita:
– Tko je? Nitko se ne javlja? – reče.
– Možda je netko na vratima stana? – reče Maja.
– Ma nije! – reče Darko, otvori pa zatvori vrata: – Rekao sam ti da nije.
– A da odeš dolje i sam se uvjeriš ima li koga? Zašto bi netko zvonio? – ustvrdi Maja.
– Ma, znaš da djeca često zvone … No idem.
Darko se vratio s kuvertom na kojoj je bio neki znak.
– Vidiš da sam bila u pravu. Nešto službeno, ha?
– Ma da, opet ovi iz Ministarstva zdravstva…
– Pa pisali su nedavno – reče Maja ljutito tako da joj je ispao poklopac.
– Bože, daj pazi, zvoni mi sad u glavi.
– Bolje reci što je?
– Traže uzorak moje stolice.
– Nedavno si je slao.
– Bilo je to prije dvije godine …
– Kao da mijenjaš drek svaki čas.
– Ne znam. Možda pošaljem, možda ne.
– Nije li ove godine i Mirko slao svoju stolicu?
– Pa šta? Ako mi je brat poslao, ja ne moram.
– Možda je genetski, njemu su otkrili karcinom, možda ga imaš i ti.
– Baš ti hvala.
– Pa šta? On je operiran i sad mu je dobro. Jel' on redovito slao svoj drek na pregled? Sjećam se da jest.
– I zato su mu prije dvije godine javili da dođe na kolonoskopiju. Odmah su ga operirali i eno ga, živ i zdrav.
– Onda šalji i ti! – ljutito odgovori Maja, smetao joj je taj razgovor koji se ponavlja svaki put kad dobije pismo za uzorak stolice.
– Obično imam veliku nuždu navečer – reče Darko kao da razmišlja je li u pravu ili nije. – Da, da, čak nekad idem kasno u noć. A ti ujutro.
– Hvala Bogu da nas ne tjera u isto vrijeme.
Počinjao je treći Dnevnik, bilo je oko dvadeset i tri sata i Darko se šutke uputio u kupaonicu. Nije se ni pripremio, tek kad je otvorio kuvertu ugledao je neke nove papire, jedan upitnik i kartonske lopatice, male četvrtaste kartone kojima će uzeti bris i konačno najlonsku vrećicu u koju će spremiti uzorak.
Kad je izašao iz kupaonice, žena ga upita: – Jesi li?
– Nisam.
– Pa šta je?
– Ma dok sam ja razgledao što sve ima u kuverti, mene potjeralo i ošlo u WC školjku – tužno i razočarano reče Darko.
Žena nije ništa odgovorila, pratila je vijesti iz svijeta.
Sutradan već oko osam navečer Darko izvadi sve papire iz kuverte, prouči ih, ispuni jedan upitnik i stane strpljivo čekati treći Dnevnik. Bio je uspješan, uzeo je uzorke, spremio ih u malu najlonsku vrećicu i ponosno izašao pred ženu. Ona je žestoko reagirala: – E nećeš to staviti u frižider!
– Kaže se hladnjak. Ali rekli su da mora biti na hladnom.
– Neće drek u frižider! Izvoli stavi to na balkon!
– Ali Majo, vani je suviše toplo!? – molećivo će Darko.
– Moš' mislit. Šta? Otopit će ti se drek?
Darko je dobro poznavao svoju suprugu, kad ona kaže "ne" onda je "NE". Ipak, Maja se malo sažali i predloži mu: – Čuj, ima jedna kanta na balkonu pa svoj paketić stavi u nju i stavi je u ugao gdje ne dolazi jako sunce.
Darko nađe kantu, stavi unutra uzorak stolice i pomisli: "Ah, tako još dva puta".
Već je prošlo šest dana otkako je dobio obavijest i zahtjev za uzorak stolice. Darko spakira sve uzorke i stavi ih u kuvertu na kojoj je već pisala adresa primatelja. To je bilo praktično, ali i nezgodno, jer pri predavanju kuverte žena na šalteru odmah će znati da šalje svoje govno na pregled.
Ipak, vratio se kući sretan jer ga na pošti nitko ništa nije pitao.
– Vidim da si poslao svoj uzorak, imaš osmijeh kao da si dobio zgoditak na lutriji – reče mu Maja.
– Da, sad moram čekati. A da pitam brata za koje vrijeme je on dobio odgovor?
– Ne! Nemoj ga zvati! Dok si ti bio na pošti, javili su da ti je brat u bolnici jer mu se pogoršalo stanje – tužno ispriča Maja i pogleda Darka u oči tek kad je završila rečenicu.
– Isuse! – Darko sjedne u fotelju pred televizorom na kojem su ponavljali dokumentarnu emisiju o vinogradarima.
On niti je gledao emisiju, niti je išta više čuo. Maja je još nešto govorila, ali on je nije razumio, mislio je samo na brata.
Prošla su tri mjeseca, sahranili su njegova brata, plakao je i držao se za Maju da ne padne koliko mu se vrtjelo u glavi.
Već sljedećeg dana poslije sahrane Darko je oko jedanaest otišao u novi kafić, otvoren ravno preko puta ulaza u njegovu zgradu. Naručio je kavu i čekao poštara. Kad ga je ugledao, bilo je već podne. Otrčao je do njega i upitao: – Imate li pismo za mene?
Poštar je samo odmahnuo glavom da nema.
Darko je svaki dan tri mjeseca pio kavu u kafiću preko puta, svi susjedi su ga već znali, ali on nije bio razgovorljiv. Nekad bi poštar krenuo prema njemu i on bi se poradovao da ima pismo za njega, ali poštar bi stao uz šank i naručio piće.
Prošle su već dvije godine, Darko je i dalje pio kavu, čitao dnevne novine i čekao poštara. Jednoga dana poštar je stvarno krenuo prema njemu i uručio mu pismo. Na pismu je bio znak Ministarstva zdravstva, dobio je ponovno poziv da pošalje svoj uzorak stolice. Kada je Darko došao u stan i pokazao ženi kuvertu, ona se nije čudila što ponovno mora slati uzorak stolice.
– Eto vidiš da si zdrav već dvije godine, mogao si nađubriti cijeli vinograd. Hoćeš li slati?
– Pa, moram. Sutra mi je rođendan, šezdeset osmi.
