Uz Vesnu Butorac-Blaće, Zlatka Boureka, Ivana Aralicu, Slobodana Šnajdera ili Zorana Ferića, na premijeri baleta "Romeo i Julija" u zagrebačkom HNK u subotu je u svečanoj loži uz suprugu predsjednika Mesića i domaćina, intendanta HNK Mladena Tarbuka, bio i upravnik Narodnog pozorišta iz Beograda, glumac Ljubivoje Tadić. Tadić je bio više nego aktivan opozicionar Miloševićevoj Srbiji, a upravnik je Narodnog pozorišta od 2000. godine. Trenutačno glumi samo u predstavi "Velika drama" Siniše Kovačevića, i to generala Savu Vukotića Cicka. U zagrebačkom HNK bio je prvi put. Oduševljen je i zgradom i predstavom.
Što ste se dogovorili s intendantom HNK Mladenom Tarbukom?
- Rano je za takve izjave. Mislim da će to biti lijepa suradnja između dva značajna kazališta i da će biti 2003. godine.
Kako komentirate otkaz Snježani Banović?
- Bilo bi neuljudno to komentirati.
Razumijete li kao glumac Krunoslava Šarića, koji je odbio gostovati u Beogradu s Dramom HNK?
- Mogu razumjeti svačiju odluku, ali to ne znači da je poštujem. Pravo svakoga je da priopći odluke.
Ima li u vašem Narodnom pozorištu ljudi koji ne bi željeli gostovati u Zagrebu?
- Ne vjerujem, ali nismo o tome razgovarali. Imali smo gostovanja i u susjednim zemljama i drugdje. Naša je želja surađivati sa srodnim kazalištima u ovom dijelu Europe. Siguran sam da bi beogradska publika osobito pozdravila ovu izvedbu "Romea i Julije", kao što bi vjerojatno rado pozdravila i balet "Đavo u selu", koji odavno nije izveden u Beogradu. Osim što i mi ove sezone priređujemo "Romea i Juliju", veže nas još jedan zajednički naslov, a to je "Nevjesta od vjetra" Slobodana Šnajdera. Ta će djela biti drukčije prikazana, ali to je jedna od čari našeg zanata. Za kazališne ljude kojima pripadam, a to su građanski kazališni ljudi, nema granica. Scena je scena. Danas sam u Zagreb donio fotografije s posljednje naše premijere Goetheova "Fausta". Moji prijatelji i kolege iz Zagreba više ne znaju naše glumce. Znaju jedino Predraga Ejdusa, koji je igrao Fausta, a to je ansambl od šezdeset glumaca.
Koliko je u Srbiji odmaknula reforma kazališta?
- Od 1. siječnja prelazimo na ugovore. Mijenjaju se i proračunski oblici financiranja. Za Narodno pozorište važno je napraviti dobru unutrašnju organizaciju i jasan odnos s državom.
Vašem kazalištu zna se čak i iz Ministarstva kulture Srbije predbaciti da ste vreća bez dna jer trošite pola milijuna njemačkih maraka na mjesec.
- Najskuplje kazalište je loše kazalište. Mi se trudimo podići kvalitetu, ritam i energiju kazališta. Na kraju te polemike, s obzirom na to da volim da je moja riječ posljednja, iznio sam podatak da je 1874. godine Narodna skupština Kraljevine Srbije htjela ukinuti Narodno pozorište samo šest godina nakon njegova osnivanja, i to zbog novca. To su problemi koji traju oduvijek.
Imate li gužvu na sceni jer imate i Dramu, i Operu, i Balet?
- Imamo dvije ustanove s kojima surađujemo. Tu je Sava centar, koji ima dvoranu s dvije tisuće mjesta, gdje dajemo Gounodova "Fausta". Ove sezone bavimo se Faustom kao što se HNK bavi Romeom i Julijom. U Sava centru prikazujemo neke od naših spektakularnih predstava, npr. balet "Mr. Jekyll i Mr. Hide", koja je proglašena najboljom predstavom prošle sezone. Gospodinu Tarbuku predložio sam da u Zagreb dođemo s tom iznimnom predstavom i s našim "Romeom i Julijom". Surađujemo i sa Srpskim narodnim pozorištem iz Novog Sada, koje također ima tri ansambla kako bi povećalo broj izvedaba. Lani smo imali 600 predstava u tijeku sezone. Godine 2001. osnovana je još jedna scena Narodnog pozorišta. Zove se Peti sprat i alternativnog je tipa s dvoranom od 200 mjesta. Na tri scene lani smo imali 160.000 gledatelja s ulaznicom, što je u odnosu na 1990. godinu, koja je posljednja regularna godina što se tiče društvenih odnosa i stanja u financijama, velik napredak. Kazalište ne postoji bez gledatelja. Možemo biti genijalni, ali ako nema nikoga da to potvrdi ili porekne, onda smo gotovi.
Nedavno je u Narodnom pozorištu u sklopu Bitefa bio i Bob Wilson. Jeste li mu ponudili suradnju?
- Njegov "Woyzeck" bio je velik događaj. Poslije predstave dobio je na dar fotografiju Narodnog pozorišta iz 1936. godine. Bio je to skroman dar geniju koji ima Beograd kao jednu od matičnih scena. Ove je godine i Bitef imao nekoliko sjajnih predstava. Mislim da u Beogradu, uza sve probleme, ima neke atmosfere i energije koja privlači i najbolje umjetnike današnjice.
Koje biste balerine, pjevače, glumce, režisere, dirigente iz Hrvatske pozvali na suradnju u svoje kazalište, ali ne kolektivno, nego pojedinačno?
- O tome je sada rano govoriti. Najprije treba napraviti gostovanja, a poslije se može govoriti o drugim vrstama suradnje, kao što je to angažman. Treba ići korak po korak.
Kako su kazališni ljudi Beograda reagirali na rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini?
- Ovo govorim u ime istomišljenika, s grozotom i s velikom pobunom protiv toga. Pripadam građanskom Beogradu, koji taj rat nikada nije odobravao, bunio se protiv toga i učinio sve da se to spriječi. Kazališni ljudi kojima pripadam radili su predstave protiv rata, mitinge, tribine, diskusije. Jedna od predstava koju smo igrali u Beogradu u Centru za kulturnu dekontaminaciju bila je prije dvije godine u Zagrebu. Govori o Njemačkoj poslije Drugog svjetskog rata. Mi smo u Srbiji načinjali te teme u vrijeme kada su bile jako bolne. Atmosfera da u Srbiji dođe do promjene počivala je na kazališnim ljudima. Beograd je bio najzatvoreniji i najteži za građenje takve atmosfere. Gradovi kao Niš, Pirot ili Kragujevac bili su prava središta otpora. Osnovao sam kazališnu grupu Pozorišno ogledalo, koja je u Nišu počela svoj rad jer u Beogradu to nismo mogli. Imali smo značajne i oštre predstave. Govorim o onome što se događalo početkom devedesetih godina. Ne govorim o događajima otprije dvije, tri godine, kada je ta spirala nasilja progutala samu sebe. Nisam od onih koji će reći da rat nije važan i da se nije dogodio. I ove sam godine napravio predstavu posvećenu onima koji su se usudili. I tu je bilo komentara zašto se danas govori o krivnji i zašto bi se trebalo govoriti o njoj. U pitanju je tekst mog oca koji ga je pisao prije dvadeset godina. Moj otac Rastko Tadić bio je glumac u Narodnom pozorištu i, radeći njegovu dramatizaciju, uzeo sam i Brechtove tekstove, njegove ispovijesti i pjesme iz razdoblja 1929.-1956. To je Brecht koji govori o nasilju i da ne može živjeti u takvoj Njemačkoj. Napisao je i rečenicu koja bi se mogla odnositi i na ono što se događalo u Srbiji. "Oj, Njemačka blijeda mati, kako su te uništili sinovi tvoji, da sjediš među narodima kao ruglo i užas". U svijesti ljudi nije došlo do te vrste preobražaja koja bi bila potrebna jednom zdravom društvu. I dalje o tome treba govoriti.
Razgovarao Denis Derk
