Svjetski trend fotografiranja beba u prvim danima nakon rođenja u Hrvatsku je među prvima donijela jedna Slovakinja. Maria Pavlickova na zagrebačkoj je adresi od 2011., kada se sa suprugom doselila iz Češke, ali tada je diplomirana ekonomistica i strastvena fotografkinja još bila fokusirana na modnu fotografiju. Slučaj se pobrinuo da stvari ipak krenu u pravom smjeru i danas njezine fotografije bebica od samo tjedan-dva ukrašavaju mnoge zagrebačke domove.
– Počelo je slučajno. Prijateljica me pozvala u Budimpeštu, taman je rodila i htjela je fotografije svoje djevojčice. Sve što sam tada znala bilo je ukucati “newborn photography” u Google Pictures (smijeh). Pokušale smo oponašati fotografije s interneta, što je bilo vrlo komplicirano jer na početku ne znate kako najbolje primiti bebu, u koji položaj je postaviti, kako snimanje brzo završiti... Te su mi prve fotografije, iako malo nespretne kad ih danas gledam, jako drage, a tada sam se zaljubila u “newborn” fotografiju i odlučila se dodatno educirati i specijalizirati.
Tko vam je bio prvi model u Zagrebu i kako su reagirali prvi klijenti s obzirom na to da i sama obitelj dijete od nekoliko dana bojažljivo prima u ruke?
Prvi model bila mi je beba moje prijateljice stara dva tjedna, i kad je prijateljica vidjela fotografije, rekla je da su savršene. Roditelji uvijek tako reagiraju jer je na slikama njihova beba, bez obzira na to koji je koncept fotografije. Dio roditelja želi umjetničke fotografije, onakve kakve ne mogu snimiti kod kuće, dok drugi traže da zabilježim karakter njihova djeteta. Jednom tati pokazala sam fotografije koje sam snimila na kojima njegova beba lijepo spava u košarici, na što je on rekao: “Maria, pa to uopće nije moja kći. Ona samo plače i plače. Želim je vidjeti takvu.” Na kraju su supruga i on ponijeli kući fotografije na kojima se djevojčica mršti i radi grimase, jer to je pokazao njezin karakter.
Sve bebice na fotografijama izgledaju anđeoski blaženo, mnoge spavaju, neke se i smiješe smotane u, reklo bi se, nemogućim položajima... Kako to postižete i koliko uopće vremena treba da se uhvate takvi nevjerojatni trenuci?
Najteže je zapravo uhvatiti bebicu dok se smije. Potraje trenutak i posebno je zadovoljstvo kad ga uspijem uhvatiti. Bebice su različite, no svima je zajedničko da su fotografije najbolje kad su bebe jako malene, stare od šest do deset dana. Tada su im kosti još mekane pa im ne smeta dodir koji ih postavlja u položaj i stvarno samo spavaju i još nemaju velike grčeve. Bebu prije snimanja primim u krilo i držim na koljenima. Uzmem je na prsa, privinem uz tijelo i nježno ljuljam kako bih osjetila toplinu tijela i sigurnost. Kad privinem bebu uza svoje tijelo i naslonim joj glavicu na svoje srce, potpuno se umirim i srce mi mirno kuca pa ritmični otkucaji smiruju bebu, u tome je tajna. Veliki naglasak je i na čistoći prostora i nježnim materijalima koje koristim u studiju. Bebama je bitna sigurnost i toplina.
Pamtite li neku bebu rekordera, s kojim ste se morali baviti nadprosječno dugo?
Uvijek se trudim i to mi je cilj, obaviti snimanje u najkraćem mogućem vremenu i tijekom toga napraviti što veću galeriju slika kako bi roditelji mogli izabrati različite fotografije, a ne da imaju uvijek istu sliku, samo iz drugog kuta. No, bila je jedna bebica koja je morala biti na prsima 45 minuta i čim bismo je maknuli, odmah bi počela negodovati. To je bilo malo izazovno i snimanje je potrajalo pet-šest sati.
Koliko je bila stara najmlađa bebica koju ste fotografirali i zašto je bitno je li porod bio prirodan?
Najmlađa je bebica imala sedam dana, što je idealno vrijeme jer su bebine kosti još mekane i moguće ju je postaviti u bilo koji položaj a da joj to ne smeta. Inače, dvije su bitne razlike kad je riječ o uobičajenom porodu i porodu carskim rezom. Jedna se tiče mame, a druga bebe. Kad je porod običan, čujem se s mamom telefonski i prema tome kako se osjeća znam hoće li moći doći sedmi-osmi dan ili ćemo pričekati. Ako je mama imala carski porod te ako može hodati i šetati, dogovorimo se da dođe 10. dan jer ovdje ne mora ništa raditi, već se može odmarati na kauču i leći. Što se tiče bebe, ako je rođena prirodnim putem, moj je dodir uopće ne smeta. Ako je rođena carskim rezom, postoje razlike između beba, ali kad spava, ako joj malo rukicu pomaknete ona odmah reagira jer se nije pomučila pri porodu. S druge strane, baš zato što se nisu izmučile pri porodu, bebe rođene carskim rezom imaju predivnu kožu.
Jeste li fotografirali dijete neke naše slavne i poznate osobe i tko su obično Hrvati koji žele da im ovjekovječite trudnoću ili netom rođene mališane?
Kako fotografiram samo u studiju koji je u Zagrebu, jer tako mogu mami i bebi pružiti najbolju uslugu, uglavnom su to roditelji iz Zagreba. Dolaze različiti roditelji, nema pravila – supruge poznatih nogometaša, sutkinje, učiteljice, prodavačice..., no uglavnom su to žene iznad 30-35 godina. U posljednje vrijeme sve je više starijih roditelja. Oni koji su dugo čekali bebu uglavnom se prije odlučuju na taj način zabilježiti prve dane roditeljstva i svoju bebu žele pokazati cijelom svijetu.
Bili ste na usavršavanju na radionici s Anom Brandt, jednom od deset najboljih “newborn” fotografkinja na svijetu, sad opet idete k njoj u Kaliforniju, koji su najnoviji trendovi u toj vrsti fotografije?
U studiju pazim da svaka mama može izabrati modne dodatke i pozadinu te odjeću za bebicu koja joj se sviđa, bez obzira na trendove. Primjećujem da mame sve češće žele da se njihove bebe snimaju s kapicama koje podsjećaju na male medvjediće ili da beba drži u rukama srce.
Rođeni ste i odrasli u Slovačkoj, u Češkoj ste završili studij, a sada već dobro poznajete i Hrvatsku i Hrvate. Po čemu su Slovaci, Česi i Hrvati slični, a što ih najviše razlikuje?
Hrvati su posebni, na primjer, ako idete u restoran s bebom, ona može kričati i vrištati, ali nikomu to ne smeta. Kad s bebom idete u tramvaj, svi su jako pristojni, i to ne kažem samo ja, već i moje prijateljice koje su rodile ovdje, a dolaze iz Češke. U Hrvatskoj se jako osjeća da se poštuju majke, a u Češkoj to baš i nije tako. Ako u Pragu odete u restoran s djetetom, konobar vas neće, kao u Zagrebu, pitati želite li dječji stolac ili vode, već zašto ste uopće došli s djetetom u restoran u osam sati navečer.
Živite u Zagrebu, kako vam se sviđa svakodnevica u hrvatskoj metropoli i ima li stvari na koje vam je bilo teško naviknuti se?
Obožavam Zagreb, Jarun, Maksimir, Bundek, jezera, šume. Obožavam što sam u sat vremena s jedne strane grada na drugoj. Sviđa mi se što je sve zeleno i što su u 10 sati ujutro vikendom svi vani, piju kavu, uživaju... Kod nas je sve drukčije. Subotom je Prag prazan jer svi odlaze u svoje kućice izvan grada, u kojem ostaju samo turisti. Također, svaka prijateljica s djecom koja me dosad posjetila iz Praga rekla je da je Zagreb savršeni grad za mame s malom djecom.
Jeste li upoznali ostale dijelove Hrvatske i koji vam je dio zemlje najljepši?
Volim Pelješac i windsurfing, otoke, obalu, Mljet. Obožavam vaše more i vašu hranu, pogotovo ribu, toga kod nas nema. Volim pojesti i lepinju i ajvar, ni toga nemamo (smijeh). Sviđa mi se i što je Hrvatska na savršenoj lokaciji, za dva sata ste na skijanju ili na moru. Savršeno.
A što vam nedostaje?
Metro. (smijeh)
Suprug vam je direktor McDonald’sa za Hrvatsku, njegov je posao čista industrija u odnosu na poetiku vašeg zanimanja, kako to ide zajedno?
Odlično se nadopunjujemo i od njega učim gledati i izvan tehničke strane fotografije. Podsjeća me da roditeljima nije bitno je li fotografija tehnički savršena jer je gledaju srcem.
