Slikar Zlatan Vehabović, umjetnik u zbirci Albertine Modern u Beču, predstavio je u bečkoj Galeriji DIT svoje prve kolaže u karijeri. Riječ je o ciklusu "Atlas manjega svijeta", u kojem je već uživala i zagrebačka i splitska publika, a kojim se referira na bogatu kulturološku, muzejsku i arhivsku baštinu fundusa zagrebačkog MUO.
Zanimljiva je ideja i put nastanka "Atlasa manjeg svijeta", posebice to kako su ga pandemija i potres preoblikovali.
Da, godine 2019. na poziv MUO našao sam se pred pitanjem kakvu izložbu tamo napraviti. Odgovor mi se ukazao u zanimljivoj praksi MUO koji u jednom od izlagačkih segmenata poziva umjetnike da osmisle te interveniraju unutar postava kolekcije muzeja. Ljubaznošću muzeja tražio sam i dobio pristup digitalnoj arhivi zbirke muzeja. Nakon mnogo vremena koje je bilo potrebno za pregled materijala – fotografije, likovnih umjetnosti, mode, grafičkog te produkt-dizajna, napravio sam osobnu selekciju artefakata koji su služili kao osnova na kojoj sam bazirao svoje slike. Navedene materijale transformirao sam putem kolaža, suprotstavljajući različite segmente artefakata zbirke, stvarajući pritom nove odnose elemenata koji bi u klasičnom muzeološkom smislu rijetko i teško funkcionirali zajedno. Ranim početkom 2020., po samom početku rada na ovom ciklusu, uslijedila je pandemija. Lockdown nije promijenio smjer i razvoj slika zato što se slikarski proces ionako odvija u izolaciji ateljea. Koliko je ta situacija ostavila traga na društvu, toliko je za slikanje bila produktivna jer bez distrakcija i ostalih dnevnih obaveza mogao sam se posvetiti radu u punoj mjeri. No potres je doveo cijeli projekt u veliku neizvjesnost. Institucija muzeja zatečena devastacijom zgrade iz koje se, postat će brzo očito, mora iseliti kako bi započela s temeljnom rekonstrukcijom za pitanje našeg projekta nije našla odgovor. U limbu te neizvjesnosti paralelno sam radio na slikama i bezuspješno se pokušavao pomiriti sa sve neizglednijom zagrebačkom izložbom, dok se na samom kraju rješenje nije ukazalo u solidarnosti i podršci NMMU-a koji je u konačnici udomio naš projekt.
Kažete, u slikarstvu vam je uvijek najvažnija zabava. Čime ste se posebno zabavili radeći na ovom ciklusu?
Moguće je da sam spomenuvši zabavu mislio na nešto drugo. Ono što je važno u bilo kakvom kreativnom radu jest ciljati prema neistraženom teritoriju. U tom smislu zabavu sam spomenuo u nedostatku bolje riječi, no radi se o tome da je u stvaranju naporno ponavljati uhodane staze i da jedino nešto autoru nepoznato pruža određenu dozu uzbuđenja ili nezgrapno rečeno: zabave. U ovom ciklusu to su za mene bili novi svježi kompozicijski odnosi, suprotstavljeni bojom, značenjem i oblicima. U odnosu na ranije koncipiranje slike i prizora ovdje su se odjednom otvorile brojne nove mogućnosti.
Koji motiv u slikarstvu vam sigurno nikada neće dosaditi?
Ljudsko lice.
Bečani uživaju u vašim kolažima zahvaljujući platformi Nomad. Kakva su vam iskustva rada s njima i treba li Hrvatskoj likovnoj sceni više sličnih platformi za plasman domaće umjetnosti u inozemstvu?
Apsolutno. Umjetnički posao je težak, spor i prije svega samotan, barem u obliku svakodnevne studijske prakse kakvu ja poznajem. Nasuprot tome, u trenutku kada rad u ateljeu završi, počinje kompleksan posao kojemu je cilj dovesti isti rad do publike i javnosti te je svakom umjetniku za taj cilj potrebna suradnja i podrška. Nomad je započela moja dugogodišnja suradnica i prije svega prijateljica Vanja Žanko s nekolicinom suradnica i takve sinergije su iznimno važne. Nitko nije otok, citirat ću Hemingwaya. Iza svake uspješne izložbe bilo kojeg autora stoji izniman timski rad brojnih kulturnih radnika.
Kada ste odlučili da ćete život provesti slikajući?
Krajem osnovne i početkom srednje škole.
Je li slikarstvo beskrajno samotan posao?
Nije beskrajno, ali jest poprilično. No da ne zvuči kao nekakva kazna, treba biti jasno da u ovaj poziv nitko ne može zalutati. Slikarstvo će izabrati ljudi koji prirodno teže određenoj vrsti individualizma.
Zašto se ne smatrate umjetnikom, već baš striktno slikarom?
Umjetnost je natkategorija koja dolazi od struke i u konačnici društva. Reći da je netko umjetnik prilično je društveno priznanje i smatram da je pomalo tendenciozno od pojedinca razbacivati se tim terminom. Kada kažem da sam slikar, ne umanjujem značenje i vrijednost tog polja ni medija, dapače. Slikarstvo je za mene ultimativna kategorija u umjetnosti, polje na kojem vrijedi potrošiti život istražujući ga te samim time mislim da je jasnije deklarirati se slikarom.
Što vam je najvažnije čemu želite podučiti svoje studente na ALU?
Bitno je jasno dati do znanja da je ovo poziv, a ne zanimanje. Kada mladom čovjeku na taj način postavite stvari, pripremit ćete ga i na nedaće koje s tim poslom dolaze. Što se prenošenja znanja tiče, tu smatram da kao nastavnici imamo dva zadatka. U prvom dijelu studija ih voditi intenzivno kroz sve aspekte crtačkog i slikarskog programa na kojem je naš studij i baziran. Potom kako sazrijevaju te njihove osobnosti prirodno teže vlastitim afinitetima, uloga mentora je da pomogne studentu razviti kritički pristup u promišljanju umjetnosti. To je osjetljiviji dio od prvog dijela studija, gdje je glavna misija mentora osigurati studentima siguran prostor za osobni razvoj. Ono što nazivamo klasom na akademiji je mjesto gdje se slobodno isprobavaju, testiraju ideje, čak i one najgore, kako bi u konačnici pod mentorskim vodstvom i sami razvili sposobnost kritičke misli. To je osnovna uloga umjetničkog obrazovanja.
Biste li sinu, da se jedan dan odluči ići vašem putem, savjetovali da ipak radije pokuša baviti se nečim financijski sigurnijim nego što je to umjetnost?
U umjetnost nitko ne ulazi zbog financijske isplativosti. Na svu sreću ovo je poziv srca, a ne glave i bilo bi prilično licemjerno od mene primjenjivati tu vrstu strogoće na njega a da sam za sebe odlučio suprotno. S druge strane kao roditelju samo mi je važno da odraste u suvislu i odgovornu osobu koju god struku izabrao. Kao otac tu sam da ga podržim.
Prvi put su slikarstvu predviđali propast krajem 19. stoljeća kada je izumljen fotoaparat. Hoće li mu presuditi umjetna inteligencija?
Neće. Za slikarstvo je razvoj umjetne inteligencije važan koliko i izum kišobrana. Ironija na stranu, naravno da će naći svoje mjesto kao koristan alat u brojnim kreativnim industrijama. Umjetnost je na sreću teritorij ljudskog duha i radi se o jednostavnoj činjenici da ljudi trebaju ljude i to se nikada neće promijeniti.
