Tog srpnja, dok su vladale strašne vrućine, sve predodžbe o pički, Gavranu su se srušile u jednom bolnom trenutku. Boljelo je nekog drugog, ali dovoljno uvjerljivo da to zapamti za čitav život. Dok je namještao tendu na svojoj pasari, vidio je kako se na klupi pod smokvom Škembo ljubi s jednom slatkom svjetlokosom djevojkom. Imala je petnaest ili šesnaest godina, ne više, dječje lice, ali vrlo razvijene grudi i tijelo odrasle žene. Pogledao ju je par puta i pogledi su im se sreli. Odmah je došao do njih i Škembo ih je upoznao. Ispostavilo se da je cura iz okolice Nürnberga, da je gluha i da se zove Ulrike.
– Kao Ulrike Meinhof – rekao joj je polako, da mu može čitati s usana. Mislio je to kao kompliment, ali njoj nije bilo drago. Vidjelo se da je to vrijeđa. Tako je stekao neku predodžbu o tome da svijet izvan granica otoka funkcionira na drugim principima i da mladoj djevojci ime ubojice ne mora biti kompliment. Tada još nije znao da zlo ulazi kroz uši. Djeca zločeste stvari obično čuju slučajno, a kad im se obraćaju direktno, odrasli im govore samo dobro. Zato gluhi duže žive u bajkovitom svijetu. Zaljubila se u Škembu i izlazila s njim, a Gavran joj je bio prijatelj. Vrebao je trenutke kada sama sjedi na klupi pod smokvom i dolazio razgovarati s njom. Bio je strpljiv, pažljivo je oblikovao riječi, čak je imao i mali blok pa joj je pisao ono što nije mogla razumjeti. Prošlo je oko tjedan dana otkako razgovaraju svake večeri, oko sedam, kad Škembo ode na večeru, a ona pod smokvom čeka roditelje da se gliserom vrate s kupanja. Bio je s njom strpljiviji od Škembe, koliko je mogao zaključiti po njenom pričanju. Jedne večeri mu je priznala da jako voli Škembu i da bi htjela spavati s njim, ali da se boji jer još nikada nije bila s dečkom u krevetu. Gavran je napravio ozbiljno lice i rekao da je to ozbiljan problem.
– Zašto? – upitala je.
Gavran joj je stavio ruku na rame, umirujuće, kao otac ili stariji brat, i objasnio da prvi put može biti vrlo bolno i traumatično iskustvo za djevojke. Često se događa, govorio joj je polagano i prijateljski, da djevojke prvi put spavaju s onim u koga su zaljubljene, a onda im se ti dečki više ne sviđaju, taj prvi seks uništi ljubav umjesto da bude njena kruna. Dok joj je to govorio bio je sam sebi šaren, kao časopisi za tinejdžerice. Druge večeri spomenuo joj je da Škembo ima velikoga.
– Vidjela sam – rekla je na svom umjetnom njemačkom i jedva ju je razumio. Stavio joj je ruku na rame, na ono mjesto gdje je bila i jučer, i rekao da je to poseban problem kad se radi o uklanjanju nevinosti. A osim toga, napomenuo je usput, Škembo nikada nije spavao s nevinom djevojkom. Nema iskustva. Zamislila se. Lijepa topla večer, brodice se vraćaju u luku, galebovi klikću u visini, ali ona ih ne čuje, vidi samo njihov lagani let, jedrenje na burinu koji se polako diže. Izgleda joj da se sve giba i veseli: ljudi imaju sretne grimase, djeca ližu velike sladolede, zamusana, sve je baš dobro, kako treba biti. I tu ona kaže:
– Možeš li me odvesti nekamo!
– Natürlich – kaže Gavran i očinski je ljubi u čelo. Gavranov prijatelj Tica, koji se bavio zmajarstvom, radio je na recepciji kampa i dopustio mu da u šumici na brijegu iznad zaljeva postavi mali šator što mu ga je prošle godine ostavila jedna Slovakinja. Gavran je oprezno poveo Ulrike stazicom iznad klupe prema tom šatoru za koji nitko od njegovih nije znao. Vrućina je već jenjala i u šumici pod šatorom sada će biti ugodno. Čim su ušli, a on zatvorio veliki metalni ciferšlus, počeo je prčkati po njoj. Na neki način, oboje su gubili nevinost: njoj je bilo prvi put s muškarcem, a njemu prvi put s nevinom djevojkom. Lagao je, naravno, kad je rekao da je već bio s nevinima. Ali to nije velika laž ako im bude lijepo. Prvo ju je strašno boljelo, morao ju je dobro oblizati, sve bogato navlažiti slinom i malo joj cuclati da je uzbudi. Ali ona je bila ukočena, gipsana lutka, plava, bljedoputa, rigor mortis. Tako se, valjda, osjećaju nekrofili. Znao je da mora ići polako. Osjetio je himen kao neku šalicu stvrdnute riže u koju gura prst. Gurao joj je kažiprst i odjednom mu je bilo žao što nije odrezao nokte. Ne, nije bio svinja, želio joj je olakšati. Da bi bio nježniji, počeo je zamišljati da je voli. Mislio je o djevojkama prema kojima je nešto osjećao. Ljubio ju je kao Lenu, u obraz i iza uha, a Ulrike se sklanjala njegovim poljupcima kao da su nešto nečasno. Konačno, voljela je drugog dečka. Davala mu je svoj donji dio tijela kao da ju je netko u struku prerezao motornom pilom. Onda joj je pokušao ugurati čitav kurac, ali ona se odupirala rukama o njegova prsa i puštala ga samo polagano, u sitnim etapama. To je izgledalo kao osvajanje Afrike prije nego što je izmišljen kinin. Ili jahanje kroz Sibir prije željeznice: uzaludan posao. Jedva je držao erekciju misleći na druge djevojke. Ali kad bi pomislio na to kako će se već sutra jebati sa Škembom, a on o svemu neće znati ništa, osjetio bi nekakvo uzbuđenje. Bila je to dobra priča koja će se održati čitavih trideset godina. Taj šator, vrućina, njezino zgrčeno tijelo, zvukovi koje je ispuštala a koji nisu bili sasvim ljudski, sve se stopilo u doživljaj koji će svim njegovim prijateljima neko vrijeme uveseljavati posebne trenutke, rođendane i Nove godine. Njezina naivnost, dobrota koja je ulazila kroz oči i odsustvo zla koje ulazi kroz uši učinili su je besmrtnom. Sutradan je odnekud donijela štene. Kao neko lažno dijete koje su napravili te noći. I ono ga je liznulo kao što je Gavran lizao nju. Svijet se liže uokrug, žene na pošti ližu kuverte, ljudi koji sjede i pišu razglednice ližu marke, oblizuju prste po restoranima, daju se lizati svojim psima koje poslije vode na smrtonosnu injekciju kad se razbole i onda uzmu slobodan dan s posla da bi bili tužni.
Uvijek kad se napije, priča tu priču o defloraciji i o tome kako je uvjerio Ulrike da ima manjega od Škembe i da će je manje boljeti. Ali Ulrike mu se osvećuje na osobit način; uporno stoji u njegovu sjećanju i izlazi van kad je izvuče nekoliko piva i on počne priču koju su svi čuli već stotinu puta, čineći ga tako nepodnošljivo dosadnim. Kao da ga na mahove Urlike izolira od svijeta i čini ga usamljenim kakva je i ona bila toga ljeta u kampu, kad je uzaludno pokušavao prodrijeti u nju samo zato da desetljećima kasnije može pričati da je bio tamo.
Pogrešno je misliti da je priča dobra ako je napiše neki književni celebrity. Ferić ovdje nije ispričao ništa jer ovakvih stvarnih ljetnih priča o jebačini na Jadranu mi svake godine imamo na lopate. Ništa novo i zanimljivo. Brine, međutim, što autor ne zna upotrebljavati zarez, pa ga stavlja gdje treba i ne treba, valjda dojma radi. Brine i to što može biti PAR kobasica ili PAR čarapa, ali napisati „pogledao ju je par puta“ ne postoji, može biti samo NEKOLIKO. VL ne lektorira priče (a vrlo je vjerojatno ih nitko i ne čita), pa se sasvim lijepo može vidjeti i (ne)pismenost naših književnih veličina. Ukratko, priča je vrlo slaba i impotentna i viagra bi tu bila od velike pomoći ;)