ZAGREB - Nakon tri mjeseca u grad podno Sljemena došla je na samo jedan dan. Nešto manje od dvadeset sati nije joj bilo dovoljno za posjet svim dragim ljudima, koje nije vidjela duže vrijeme.
Kad se tome pribroji neizostavni jutarnji trening na plivalištu Mladosti, Vukovarka Mirna Jukić zapravo od svojeg posjeta Zagrebu nije imala mnogo.
- Voljela bih se naći s prijateljima iz škole i bazena, ali ovaj put to zaista neće biti moguće. Ali, pokušat ću nagovoriti tatu da u veljači i ožujku dolazimo češće, barem još tri ili četiri vikenda. Naravno, dok mi ne počnu natjecanja - kazala je Mirna sat i pol nakon puta od Beča do Zagreba.
Teče već treća godina otkako je s ocem Željkom i bratom Dinkom stanovnica austrijske prijestolnice. O Beču i Austriji govori s ushićenjem i zadovoljstvom.
- Živim u velikom gradu, gdje me svi cijene i poštuju, članica sam Europske unije, pa mogu bezbrižno putovati gotovo cijelom Europom. Austrijanci su mi dali državljanstvo, prihvatili su me kao svoju. Čak je i austrijska dokancelarka zadivljena mnome. Zaista nemam razloga žaliti, odlazak u Beč mi je donio mnogo pozitivnog - rekla je, preselivši potom priču iz Beča u druga dva grada koja su joj obilježila djetinjstvo.
- U Zagrebu su mi mama i prijatelji, koje ne viđam baš prečesto. Srećom, mama Mirela dolazi u Beč gotovo svaki vikend na dva-tri dana, pa svaki slobodan trenutak pokušavam provesti s njom. U Vukovaru sam posljednji put bila za Sve svete. Ali, ondje se ne osjećam sigurnom.
Mnogo se toga promijenilo, ruševine su na svakom uglu i strah me šetati bezbrižno ulicama. Tko zna koliko ima još zaostalih mina - rekla je Mirna, čije nam prodorne oči otkrivaju da više ne razgovaramo s djevojčicom, već s mladom osobom koja sada već ima što reći.
Podsjetili smo je na priče o njezinu povratku u Hrvatsku, koje su se hrvatskim medijima provlačile potkraj prošle godine.
- Ta tema nije aktualna u mojoj obitelji. Što da odgoa mi nitko nije postavio to pitanje? Uostalom, premlada sam, u HOO-u znaju kome se trebaju obratiti - kazala je, misleći, naravno, na svoga oca Željka.
- Svojeg oca ne mogu okarakterizirati kao trenera, jer on je ponajprije moj otac. Na treninzima mu se ne obraćam s "gospon trener", već s "tata".
Ponekad između nas ima nesuglasica, ali bez obzira na sve, jako se dobro razumijemo. Imam povjerenja u njega i koliko mi god ponekad bilo teško, uvijek ga poslušam. Mislim da je to jedna od malih tajni našeg uspjeha.
E. Misirić
