ZAGREB - Kao iznimno osjetljivu i osjećajnu osobu opisala je jučer svjedokinja Ljubica Z. Marka P. (28), optuženog za ubojstvo Milana Miletića sa najmanje 19 udaraca čekićem i Gorana Stjepanovića sa najmanje 40 udaraca čekićem 24. listopada prošle godine u neboderu u Prilazu baruna Filipovića.
- Htjela bih ispričati tužnu priču o Marku koji je rastao s mojom djecom i što je od njega nastalo u zarobljeništvu u logoru - kazala je Ljubica Z. i ispričala da je Marko P. već u prvim danima rata, dok još nije bio punoljetan, otišao u HOS i na ratište.
- Uskoro smo čuli da je zarobljen, a nakon nekog vremena da je razmijenjen. Jednom kad sam se 1993. godine šetala sa svojim sinom po Trgu bana Jelačića, ugledali smo Marka. Zagrlila sam ga jer se dugo nismo vidjeli, a kad je to isto htio učiniti moj sin, Marko je naglo ustuknuo. Moj sin je otišao na fakultet, a ja s Markom na kavu. Tad mi je rekao: "Teta, recite sinu da to nije osobno, ali ne znate što su nam tamo radili".
- "Marko, pa nisu te valjda silovali?", upitala sam ga. Počeo je plakati. Rekla sam mu da nastoji zaboraviti, da je to iza njega i skrenula sam razgovor na drugu temu jer sam vidjela da se srami - ispričala je svjedokinja.
Marko P. je snažno reagirao u toku ispitivanja o homoseksualnoj traumatizaciji, čak toliko da se posumnjalo da ima epileptični napad, kazao je vještak psihijatar dr. Miroslav Goreta. Prema vještaku, optuženi ima PTSP, a u trenutku ubojstva bio je smanjeno ubrojiv.
- Nije ni bitno koliko je on vremena proveo u logoru (četiri mjeseca i 18 dana) jer i jedno takvo traumatično iskustvo može imati toliko dramatične razmjere da neke od tih posljedica mogu praktično trajati doživotno - objasnio je psihijatar.
- Silina destrukcije kojom je optuženi napao Miletića i Stjepanovića može se tumačiti upravo iznimnim traumatskim potencijalom silovanja u zarobljeništvu. I u stručnoj literaturi to se opisuje kao jedna od najtežih i najozbiljnijih ratnih trauma u Domovinskom ratu, ali i u ratovima vođenim u drugim državama - rekao je Goreta.
Nastavio je da je nerazmjer između, uvjetno rečeno, relativno banalnog povoda (optuženi kaže da ga je Stjepanović dirao po testisima) s gledišta nekog vanjskog neutralnog promatrača i siline agresije koju je manifestirao na takav povod upravo karakterističan znak težine i dubine traume te pretjerane senzibiliziranosti optuženog upravo na tu temu koju on, po svemu sudeći, trajno izbjegava, potiskuje i isključuje iz svih oblika svoje komunikacije s okolinom. On, među ostalim, izbjegava dodire svih muških osoba, pa tako i oca.
A. Kasanić
