Kad god mi netko spomene bećarac, sjetim se jednog užarenog ljeta u gradu na krajnjem istoku države. Ako je suditi po pustoši u srcu, mogla je to biti jedna od godina koje su nestrpljivo čekale da svoja kalendarska zaduženja delegiraju onoj sljedećoj i riješe se pritiska povijesti. Južni vjetar dizao bi se oko podneva i na verandu donosio dah vreline s okolnih polja. Grad je bio tih. Naš krnji obiteljski pogon još se oporavljao od teškog udarca koji nam je zimus odnio mamu. Njezini su tragovi bili svuda po kući. Naramenice, odrezak od plaće, papirići s poznatim rukopisom: deset jaja, šampon, kruh od privatnika, varikina… – Varikina, tko zna što je trebalo izbijeliti tih zadnjih dana? U svakom slučaju, njezina zimnica polako je nestajala s polica; od turšije je preostalo par kiselih krastavaca na dnu staklenke, a ajvar su u međuvremenu pomeli tatini prijatelji-intelektualci dok su ga tješili u kuhinji, uz oštra pića prije ručka. U tegli s pekmezom dugo je bilo za još jedan tanki premaz po kruhu, a opet, netko je i to smazao, vjerojatno brat koji je tada bio panker, a oni, kao što je poznato, nemaju milosti kad se navečer vrate kući.
Tog ljeta tata je uspostavljao puni suverenitet nad štednjakom. Kao i svaka nova vlast i on je imao teško objašnjivih izleta: punjene paprike s okusom origana, zašećerene pljeskavice i „knedle iznenađenja“ u kojima bismo, umjesto šljiva, pronalazili rabljenu čačkalicu, a poneki put i opušak ako bi se tata previše unio u diskusiju o stanju kulture u gradu. Prijatelji-intelektualci ostavljali su ga između jedan i pola dva. Iz zadimljene kuhinje tada bi kućom odjeknuo njegov glas: – Dečki, ruuu-čaak – idemooo! Naravno, brata bi trebalo čekati da siđe s kata jer pankere, kao što je poznato, vrućina ubija u pojam.
Sjećam se njegove utučene face.
– Opet taj bećarac, neki dan smo ga imali – gunđao bi nad tanjurom.
– A kad ćemo jesti bećarac ako ne sad.
– Uši mi trnu koliko je ovo ljuto – protestirao je. Na što bi se tata naizgled iskreno začudio: – Kako? Baš sam pazio. Nemoguće…
Bećarac je jednostavno ljetno jelo. On, naizgled, ne traži više od luka, paprike, paradajza i par kolutića ljute papričice. Važno je zguliti kožu s paradajza i u određenom trenutku dodati žlicu šećera koji, tokom kuhanja, uspješno suzbija kiselost. U Zagrebu bećarac često poistovjete sa satarašem, ali to je krivo; bećarac je neusporedivo ljući, oporiji, mračniji… Još kao da čujem usklike nadobudnih kuharica iz sjeverozapadnih dijelova zemlje: – Ah, pa to je đuveđ!
Bećarac je nešto sasvim drugo: on je čedo jedne epohe. Za mene će bećarac uvijek imati okus tog ljeta u gradu udaljenom od svega – gotovo nezamisliv bez udaraca vrelog vjetra o platnenu nadstrešnicu na našoj verandi. U dvorištu pak izmoždeni VW passat, a kuća još nezaliječena, s ranama od minobacača na sebi. Kolovoz, sredina dana… Puste ceste i čisto nebo. Na obzoru ni jedne pruge dima: za cjelovit doživljaj bećarca industrija mora biti posve devastirana, nijedan pogon u gradu ne bi smio raditi, baš ništa. Bećarac je još bolji ako je na vlasti rigidna opcija koja svim sredstvima čuva status quo, a onaj tko ga kuha trebao bi biti sretan što je još živ: ta slučajna okolnost daje bećarcu okus neizvjesnosti. Porazi lokalnog nogometnog kluba dolaze umjesto vegete, a osamljeni gardist u dubini lokala koji tako zdušno tuče po poker-aparatu pridaje mu onaj prijeko potreban očaj bez kojeg bi bećarac doista bio običan – sataraš.
Dok vjetar tako klopara među žaluzinama, tri muškarca različite dobi glavinjaju po kući; bore se protiv vrućine. Do pojeftinjenja klima-uređaja proći će još nekoliko godina. Ne postoje ni mobiteli, a surovi građevinski lobi tek priprema prepad na zemlju. Na Radio-televiziji Beograd spikerica s pepeljarama na očima objavljuje dolazak bjeloruske delegacije u posjet srbijanskim kolegama. Za to vrijeme bećarac krčka na štednjaku u kuhinji i upija glavne silnice vremena. Nakon luka i paprike, tata u lonac izlijeva paradajz i već je krajnje vrijeme da se kranjske stave na roštilj. Bez njih, nad bećarcem bi počela lebdjeti neka neugodna pitanja i zato je dobro držati se ustaljene prakse.
Pogledao sam ih obojicu, moje preostale ukućane; dok je brat bezvoljno žvakao raskuhano povrće, tata je jeo brzo – gotovo bez žvakanja – usisavajući sadržaj žlice. Kako nisam htio dizati paniku, počeo sam oprezno, izdaleka.
– Sjećaš se kada si rekao da nije pametno zamjerati se našem komšiji?
– Jesam baš tako rekao? Dobro, možda i jesam. Zašto?
– Kad sam se sinoć vratio iz grada, izišao sam na balkon i zapalio cigaretu, nije mi se odmah spavalo. Pogledao sam preko u komšijino dvorište i vidio ga kako ulazi i izlazi iz svoje garaže.
– Ma nemoj – rekao je žvačući.
– U to doba, zamisli… I to je trajalo ni sam više ne znam koliko.
– Ulazi-izlazi, kažeš, iz svoje garaže? – ponovio je tata punih usta i obratio se bratu: – Čuješ ti ovo?
– Ja ne mogu više – procijedio je.
– Siguran si da je bio naš komšija? – upitao me.
– Tko bi drugi bio u njegovoj garaži?
Tata je ruku položio na čelo, kao da ga je najednom nešto ondje zaboljelo. Zatim je podrignuo s rukom koju je prinio ustima s malim zakašnjenjem.
– On je vidio da netko ulazi i izlazi iz komšijine garaže…
Pred očima sam imao neobično jasnu sliku te noćne aktivnosti u kojoj se nazirala neka tajanstvena opasnost.
– I nije ti palo na pamet da nešto učiniš.
– Što sam trebao učiniti?
– Znaš li ti da su našeg komšiju sinoć temeljito opljačkali? – upitao me, na što se brat nasmijao gromko i drčno: – Da su mu lopovi iznijeli sve iz garaže: alat, miješalicu, dječje bicikle... Potpuno su je ispraznili dok si ti sve to gledao s balkona.
Polako sam gurnuo tanjur da bih napravio mjesta za ruke na stolu.
Nakon toga opet se javio vjetar. Zviznuo je o tendu i nastavio se njome grubo poigravati. Mislio sam na sjenu na verandi koja je vjerojatno već bila stjerana uza sam rub kuće. Vreo zrak s usijanih polja neumoljivo je strujao u trpezariju. Tatine oči bijahu već mutne i u duhu je već ležao na trosjedu.
– Svašta… – rekao je i ustao. Obojica su se zatim razišla po zamračenim sobama, prepustivši me televizoru koji je, posve stišan, i dalje emitirao vijesti. Još sam neko vrijeme ostao sjediti. Na televiziji su članovi bjeloruske delegacije završavali posjet svojim srbijanskim kolegama. Upravo su se pozdravljali i izmjenjivali obećanja o prijateljstvu i suradnji. Bilo je nešto ubitačno teško u njihovim krutim odijelima zbog kojih sam, gledajući ih, počeo osjećati nelagodu oko vrata – kao da mi se reveri njihovih sakoa urezuju u meso, iako mi je vrat bio slobodan, a na moja ramena – gotovo gola pod lakom majicom – nalijegao je pritisak bećarca začinjenog službenim sastankom na vrhu.
Ako ćemo tražiti neku duboku poruku u ovoj priči, nje nema. Nema čak ni one plitke, ali je zato glavni lik uratka, tko zna zašto - bećarac. Jedino što nije objašnjeno do kraja jest razlika u jelima; naime, bećarac ili bećarski paprikaš je najobičniji gulaš od povrća, on postaje đuveč tek kad mu se doda riža. Pravi Slavonci do dobro znaju :)