Na staklu vrata bila je muha. Usred zime! Velika, zelena, debela, posranica. Ona koja leže jaja u meso, od čega se ono usmrdi. Izgledala je kao živa (meni, koja sam ćorava), ali predugo se nije micala. Pa je, dakle, mrtva? Nije bila smrskana, nego je stajala na staklu, kao da ju je tu netko prilijepio. Staklo je veliko, na vratima za vrt, dobro se vidi. Kako je tu ostala? Zašto je nitko nije maknuo? Ni zet ni kći, jer kuća je njihova. Kći vrišti kad vidi pauka, vrišti kad vidi miša, vrišti kad joj mačke pred vratima ostave njihove utrobe, vrišti kad joj netko ponudi jesti meso, a gle, sad na vratima čuva mrtvu muhu kao da je ukras. Nisam to mogla shvatiti. A ni maknuti gadost s vrata.
– Skini tu muhu – rekla sam mužu. – Ne mogu, rečeno mi je da mora tu ostati jer odbija druge muhe. – A tko ti je to rekao? – Zet.
Tako dakle. Mrtva muha ostavljena je radi tjeranja drugih muha, valjda onih u proljeće? Jer zimskih muha nema. Ili možda muhe ovdje navraćaju i zimi? Kuća je na selu, u susjedstvu kljucaju kokoši. Tamo gdje kljucaju, tamo i kakaju, možda ta kaka budi muhe? Čak i zimi. Kod nas u gradu nema kukaca po izboru – muhe, pauci, žohari, tu i tamo osa, pokoji smrdljivi martin, i popis je završen. Žohari po mom stanu ordiniraju čitavu godinu, i ljeti i zimi, i iskreno ih mrzim. Ubijam ih metlicom i tijela im, sva naježena, bacam u zahod. Izvlače iz mene ubojicu, kvare mi predodžbu o meni. I ne daju se otjerati. Ni otrovima, ni nekakvim aparatima na struju, koje su nam podvalili. Kažu da će samo žohari preživjeti atomski rat, ako do njega dođe. Toliko su otporni.
S paucima sam u sporazumu, tko bi znao zašto. Uglavnom – ne smetaju mi. Ne navaljujem partvišem na paukovu mrežu dok ne počne visjeti sa zida. Onu vrstu s dugačkim nogama, kosca, čak i simpatiziram. Ne sjećam se da me je pauk ikad ugrizao, možda zato. Trenutačno imam jednog u špajzi, ispod ledenice, crnog – kakve ne simpatiziram. Ali ovog ne diram. Kad uđem u špajzu, on je uvijek vidljiv, tik uz ledenicu, a onda šmugne ispod i tu valjda čeka dok ne odem. Kako se tu zadržao, mora da ima hrane. Zovem ga čistačem špajze.
A muhe? E, s njima sam u drugačijem odnosu. Ne da ih volim, to nikako, ali ne mrzim ih kao žohare niti simpatiziram kao paukove – idu mi na živce. I s njima imam priče. Recimo, moja majka nije jela janjetinu jer su je jednom, na moru, ponudili pečenim janjcem cijelim prekrivenim muhama. Zelenim, govnaricama, kakva je ova na staklu na vratima. A jednu od prvih pjesmica – još u osnovnoj školi – napisala sam baš o muhi. I pjesmica je bila pohvaljena! Muha zuji, leti, i na nos mi sleti, tako započinje pjesmica. Ja je tjeram, ja joj vičem, što mi ne daš mira, a ona mi odgovara – tko u tebe dira?! Ti me diraš, ti me diraš, prkosno joj velim, a ona mi odgovara: E, baš se veselim. Što je tu bilo za pohvalu, u toj šali?, čudila sam se. Premda mi je bilo drago. Tek kad sam odrasla shvatila sam što je u njoj vidjela nastavnica – metaforu susreta s izvjesnim ljudima. Koji će te gnjaviti usput. Dosađivati ti kao muhe. A nećeš ih se riješiti nikada jer je to njihova priroda.
Dakle, tu smo. Muha me privlači kao metafora. Ali zašto baš ona? Jer je nametljiva? Sigurno više od žohara, tihi su i zapravo usputni; ili paukova, pretežno miruju, iako te mogu i ugristi. I prisutni su stalno, ne sezonski. Muhe su sezonske, kao ose i smrdljivi martini – ali ni ta dva posljednja ne privlače me kao metafore. Premda osa zuji i može me ubosti. A smrdljivi martin zasmrdjeti. Ali samo muha mi može zagaditi hranu budući da na nju slijeće krcata bakterijama na nogama i na krilima, sto vrsta bolesti mogu vam prenijeti, a da i ne znate, upozoravaju – uništavaju posredno, podmuklo. Kao neki ljudi? Također: jednu ubiješ i odmah je tu druga, osim ako je ne ostaviš na mjestu smrti, kao upozorenje ostalima, kako tvrdi moj zet. Nikad čula!
Također, od svih kukaca samo mi je muha uletjela u „dnevnik“ (osobni, koji pišem) kad sam jednu od njih smrskala na prozoru na koji se zalijeću. Udarila sam je plastičnim udaračem. Na ovaj se obično zalijepi. Ali ovaj put nije. Ostala je zgnječena na prozoru, poput ove na staklu vrata, samo je ta čitava. A u „dnevnik“ sam zapisala da ne želim umrijeti kao ta muha, odjednom, od nekog udarca straga, dok gleda u slobodu, koja joj je, figurativno rečeno, pred nosom. Ali nedosežna je – između je staklo, nevidljiva prepreka. Na koju je sletjela kao da to nije. I u toj zabludi stradala. Kad se zbuni, zanesena slobodom, najlakše ju je ubiti. Kao i nas. Opet metafora!
Još jedna muha – kao metafora – koja mi povremeno uleti u misli je ona iz filma tajanstvenog naslova „Tko se boji Virginije Woolf?”. U filmu muhu ne vidimo, o njoj se samo priča – kako se presretna bacila u posudu s mlijekom, a ovo se, od njezina mahanja, zgusnulo u vrhnje, pa se ugušila. Nije sve za svakog! Ne treba se precjenjivati!. Čuvaj se preobilja jer te i ono može dokrajčiti, samo su neke od pouka te priče, ispričane prije nekoliko desetljeća. I do danas zapamćene.
Poslije se pojavio film, s naslovom „Muha“, o čovjeku koji je trebao postati nadčovjek, ali je u prostor pretvorbe uletjela muha, pa je postao muha. Opet muha kao metafora, pouka o nastojanju da se postane nadčovjek uz pomoć znanosti – uzaludan napor. Ciljaš više, a za čas završiš još niže jer ni o čemu ništa ne znaš. Ni o sebi ni o muhi. Samo umišljaš da znaš.
I koji je onda zaključak? Da me muha kao metafora privlači jer me podučava? I ova na staklu vrata je, dakle, neka metafora, kad je ne mogu prestati gledati, niti na nju misliti i čini me nervoznom, iako je mrtva. Ne može me gnjaviti obrušavanjem na hranu, oblijetanjem oko glave, zujanjem. Gnjavi me u meni. Ili mi se samo gadi jer moram skuhati ručak s tom gadosti pred nosom? Ne smijem je skinuti. Što uopće mogu? Na primjer, reći zetu: Makni ovu muhu ili nema ručka! Ručak će propasti, pa bio i najbolji, jer će svi biti nadrkani. A ovako sam nadrkana samo ja, što je nevažno. Kao što je nevažna ova mrtva muha prilijepljena ovdje za plašenje, poput strašila za ptice.
Strašilo, hej! Sad sam se tek smrznula. Možda sam i ja postala takvo strašilo u svom životu, a da o tome nemam pojma? Već sam se osvjedočila da ljudi postaju strašila kad više nisu upotrebljivi ni na koji način, ma što im drugi govorili, ma kako ih tješili. Živa strašila za razliku od ove muhe koju pod hitno treba odstraniti. Jer će me dotući. Još se, doduše, krećem, nabavljam hranu, kuham i račune plaćam i psa izvodim, ali, kad legnem, ne osjećam više noge: kao da su iščeznule! A ujutro, kad ustajem, ja sam budna, ali tijelo nije, moram ga za sobom povlačiti. Kad moraš misliti kako ćeš pokrenuti tijelo – zapravo ga više nemaš. Tijelo imaš kad ni ne znaš da ga imaš, kad s njim živiš spontano. A što hoće reći da se približava trenutak kad ga neću moći upregnuti, ma koliko se trudila. Postat ću strašilo od kojeg će svi bježati. Mračne perspektive otvorila mi je ova muha, i to za vikenda kod kćeri. A radovala sam mu se kao promjeni. Prekidu dana koji su svi isti, kao da su kopirani.
Eto o čemu razmišljam dok ljuštim luk i nudim sliku svoje uspravnosti, odavno savinute, kao da još postoji. I smišljam priču koja ne može završiti jer je preblizu životu, a ovaj je suštinski bez završetka. Funkcioniramo kao nastavak. A onda, gle, u priču upada mačka, ružna, prava bezoblična Mrlja, kako se i zove, hoće u kuću i već na vrata udara šapama. Moj muž joj otvara. Prvo što čini – skače na onu muhu, kao na odlično predjelo. Hop, i ode muha! A i krivac što je odstranjena, jer mačka je nevina. Kao i ova priča. U kojoj sam, za sada, spašena.
