Pin-up djevojka s ubodnom pilom slika je koja bi lako mogla poslužiti kao okidač za dobar horor. No u ovoj priči to je scena na koju ćete naletjeti u atelieru mlade umjetnice Ivane Mrčele čiji su likovi s 3D naočalama izrezani u medijapanu diljem zemlje postali prepoznatljiv motiv.
Crtati treba svaki dan
U karlovačkoj galeriji ZILIK u tijeku je njen novi projekt, izložba “The words between us” koja opet donosi likove masnom bojom iscrtane na ploči od medijapana, no ovaj put to su golubovi pismonoše i ljudi “zatvoreni” u svojim “kućama”. Kroz rad Mrčela propituje emotivna stanja i nužnost komunikacije zbog opće osamljenosti kojoj smo danas paradoksalno skloni unatoč činjenici da su tehnološke mogućnosti ostvarivanja komunikacije bezbrojne i općedostupne. Cijela izložba u biti je jedan rad velikih dimenzija, a golubovi kao metafora prijenosa poruka među ljudima “lete” kao objekti u prostoru.
– Kad ti se prijatelji odsele iz Hrvatske, a i ti sam odseliš se od roditelja, na svojem slučaju shvatiš koliko je komunikacija važna. Ona je jedino što nam ostaje i zahvaljujući društvenim mrežama itekako je dostupna. No istodobno, te silne mogućnosti nas i odvajaju i onemogućavaju da se vidimo uživo, povlačimo se u svoje svjetove i ona prava, kvalitetna komunikacija šteka. Od nas je sve udaljeno samo nekoliko klikova mišem, pa taj klik često postaje prepreka, odnosi su površni i svima je lakše sakriti se iza ekrana nego razgovarati uživo. A u komunikaciji uživo najranjiviji smo, otkrivamo ekspresije lica i osjećaje. Osobno sam uvijek za susret – kaže Ivana Mrčela, rođena Čakovčanka sa zagrebačkom adresom. Završila je srednju školu za dizajnera unutarnje arhitekture pa otuda i njena strast za piljenjem. Vlasnica je dvije diplome, Akademije likovnih umjetnosti, gdje je diplomirala u klasi Svjetlana Junakovića i Tekstilno-tehnološkog fakulteta na kojem i radi kao docentica i predaje kreiranje odjeće i modnu ilustraciju.
– Smiješno mi je koliko se puta uhvatim kako citiram svoje profesore i ponavljam: “Svaki dan treba crtati, treba biti u kondiciji, stalno uz tebe mora biti blokić...” Dakle, oni su meni to govorili, a ja to sada govorim svojim studentima – istinu koja im je možda smiješna, kao što je nekoć bila i meni, ali jedina pali i na tome inzistiram. Danas je biti umjetnik teže nego ikada i što ranije moraju početi kreirati svoju priču. Treba grabiti sve šanse koje se pružaju i jednostavno moraju puno raditi – kaže Mrčela, inače zaljubljenica u modu od 30-ih do 60-ih godina prošlog stoljeća, kakvu i privatno odijeva. Privlačnost prema toj estetici vuče, kaže, iz djetinjstva kada su njeni roditelji slušali rockabilly glazbu. Baš kao što i gen za crtanje vuče od oca, poznatog karikaturista Mladena Mrčele, čije crteže i danas nalazimo u novinama.
– Sjećam se kako sam prije škole gutala cikluse filmova Marilyn Monroe koji su išli na HRT-u i uživala u toj modi. Nakon što sam obrstila cijeli bakin ormar, u srednjoj školi počela sam si i sama šivati. Poslije sam ušla dublje u taj svijet, otkrivala rockabilly bendove, počela pohoditi festivale na koje dolaze ljudi iz cijelog svijeta s automobilima iz 50-ih godina i gdje se glazba pušta s vinila. Početkom lipnja u Medulinu je “Tear It Up!” festival za koji radim vizuale, pa ću i sama uletjeti u tu vremensku kapsulu – kaže umjetnica iz čije je ljubavi prema vintageu proizašao i sjajan umjetnički projekt “Moja odjeća gospođe M. D.” kojim se predstavila na Trijenalu hrvatskog kiparstva u Gliptoteci.
– Moj prijatelj staretinar jednog me dana nazvao iz stana u blizini Zvonimirove ulice koji je bio pet godina zatvoren nakon smrti vlasnice, gospođe M. D., i u njemu više nije bilo namještaja, ali ostala su tri ormara puna ženske odjeće. Gospođa M. D. bila je pravnica i bavila se baletom, a na blogu o putovnicama pronašla sam i njenu putovnicu kao raritetan primjerak činjenice da je 50-ih godina netko iz Jugoslavije putovao brodom u Japan. Osim što me zaintrigirala kao osoba, zanimljiva je bila i činjenica da mi je sva njena odjeća pristajala u milimetar. Kao da je šivana za mene. I počela sam razrađivati ideju kako umjetnički prikazati odjeću koja mijenja vlasnika, tijelo i ostavlja trag na svakom novom nositelju. Na kraju sam na prozirne navlake precrtala njenu odjeću i šivaćom mašinom “iscrtala” te obrise... I danas nosim njene haljine, cipele, kupaći kostim, kaput i veste i super se osjećam u tim stvarima. Nemam lošu vibru prema nošenoj odjeći, a k tome i recikliram – kaže Mrčela.
Warholovski utjecaj
I dok imamo priliku u Karlovcu gledati njenu aktualnu izložbu, još jedan njen projekt putuje Hrvatskom. Riječ je o već spomenutim likovima s 3D naočalama, “We are watching you”, koje će u srpnju izložiti i u riječkoj Galeriji Kortil.
– Za tu izložbu radim i rad velikih dimenzija 3X9 metara na kojem će svi moji likovi s naočalama sjediti u publici, a ispred njih ću smjestiti spotlight za posjetitelje na kojem će se suočavati s publikom. Tu je i najprisutniji taj Warholovski utjecaj i njegovih 15 minuta slave ili u ovom slučaju koliko god minuta slave posjetitelji požele. Uglavnom, kada sam krenula s izlaganjem ovog ciklusa, nisam imala posjetnice i pomislila sam kako bi bilo zgodno umjesto njih izraditi naljepnice tih likova i taj potez se pretvorio u superpriču. Naljepnice su se raširile po cijelom svijetu pa mi ljudi stalno šalju fotografije na kojima je prikazano kako ih nalaze na ulicama od Osla i Stockholma do Bangkoka, Saigona i Berlina. Postale su svojevrsni mini street art – govori Ivana životno se opisujući kao optimistica koja i u problemima traži dobre stvari. Lako je potonuti, kaže, ali ne dopušta da je negativa zakopa u baru iz koje je teško iskoprcati se.
– Nikada Dnevnik neće početi viješću o svjetskom uspjehu znanstvenika, o lijepoj izložbi... kreće s lošim vijestima pa ga volim preskočiti. Žao mi je što kulturna i modna scena pate i ponavljam ono što govore svi – nemamo tržište umjetnina, a grad nam je pun praznih prostora koji bi, da se daju na korištenje, bili velika pomoć mladim umjetnicama, a i grad bi živnuo. O odlasku iz Hrvatske za sada ne razmišljam, uzdat ću se u internet i mogućnost da s jednog mjesta budem prisutna svugdje – zaključuje Ivana Mrčela.
