Premda je počela kardinalnom pogreškom, Nobelova je nagrada za književnost u cijelome prvom stoljeću svoga postojanja bez dostojne konkurencije održala nepoljuljanim status najrazglašenijega i najprestižnijega književnoga priznanja u svijetu. Ni prva ni mnogobrojne sljedeće krive procjene u proteklih sto godina nisu uspjele umanjiti planetarno zanimanje za književnoga laureata Švedske akademije. Nobel za književnost jamstvo je iznenadna enormnoga bogatstva u piščevu džepu ali i neizbrisiva nagrađenikova uvrštavanja u svjetsku književnu povijest.
Jer, iako je francuski pjesnik Sully Prudhomme s punim pravom pao u posvemašnji zaborav (ni Hrvatski ga opći leksikon ne navodi kao posebnu natuknicu!), on ipak ostaje zabilježen u svim enciklopedijama i leksikonima ovoga svijeta kao prvi na čelu ugledne kolone dobitnika Nobelove nagrade. A te 1901. godine - prve u kojoj se počela ostvarivati oporučna želja izumitelja dinamita Alfreda Nobela o dodjeljivanju nagrada znanstvenicima i književnicima iz njegove zaklade (s početnim fondom od ondašnjih devet milijuna dolara!) - kad je, dakle, među književne zvijezde ničim izazvan lansiran Sully Prudhomme, žive su bile, ali su ih švedski akademici smetnuli s uma, da spomenemo samo nasumce, i takve do danas neupitne književne veličine poput Tolstoja, Ibsena, Strindberga...
Sva trojica ostali su do kraja svojih života (Tolstoj je umro 1910., Ibsen 1906., Strindberg 1912., pa je bilo prigode za popravni ispit iz književnosti u Švedskoj akademiji!) nenagrađeni Nobelom, a 1902. primjerice laureatom je proglašen Nijemac Theodor Mommsen za kojega u našem Leksikonu doslovce piše: "njemački povjesničar, poticatelj skupljanja i objavljivanja starih natpisa". Zbilja, prava kvalifikacija za književnoga Nobela! Propusti su se nastavili i u idućim godinama, a među najpoznatijima u nama bližim desetljećima je svakako uporno preskakanje i tako svjetski utjecajnoga autora kakav je Argentinac Jorge Luis Borges, ili genijalnoga Čeha iz Pariza Milana Kundere ili superiornoga oca "Trećega čovjeka" Engleza Grahama Greena... Pogreška koja se može bez krzmanja nazvati sramotnom jest zaobilaženje Franza Kafke, Marcela Prousta ili Jamesa Joycea, na primjer.
Nobelov laureat iz 1925., najduhovitiji dramatičar prošloga stoljeća, sarkastični, oštroumni Irac G. B. Shaw izjavio je svojedobno "Ne mogu oprostiti Alfredu Nobelu što je izumio dinamit" a onda dometnuo "Samo đavo u ljudskoj spodobi mogao je izmisliti Nobelovu nagradu". Ta jetka primjedba zacijelo dijelom opravdava izbornike, jer zadaća im nije nimalo laka ni jednostavna u tom đavoljem poslu. Nekako im je, u cijeloj stoljetnoj tradiciji, ipak čini se najlakše bilo držati se načela: tko bliži, njemu nagrada. Jer, među 97 dosadašnjih dobitnika (dio ratnih godina iz dvaju najvećih ratova 20. stoljeća prošao je bez dodjeljivanja nagrade), najviše je baš pisaca iz Švedske i njoj jezično ili zemljopisno bliskih zemalja: petero Šveđana (S. Lagerlöf, E. A. Karlfeldt, P. Lagerkvist, E. Johnson i H. Martinson), troje Norvežana (B. Bjornson, K. Hamsun, S. Undset), trojica Danaca (K. Gjellerup, H. Pontoppidan i J. Jensen), jedan Finac (F. E. Sillanpää) i jedan Islanđanin (H. Laxness). U tome nordijsko-skandinavskome paketu i dvije su zanimljivosti, ponovljene još samo jednom: samo je triput, naime, književni Nobel bio dodijeljen paru autora u jednoj godini - 1917. nagrađen je bio danski dvojac Gjellerup i Pontoppidan (prvi je pisao i na danskom i na njemačkom jeziku), a 1974. godine dobitnici su bili Šveđani Johnson i Martinson (koji su neka djela i napisali zajednički). Izvan toga sjevernjačkoga kruga, neobičan je par nagrađen i 1966. godine: tada je jedan Nobel otišao u Njemačku (pjesnikinji Nelly Sachs), a drugi u Izrael (Šmuelu Josefu Agnonu koji je pisao na jidišu i na hebrejskome jeziku).
Prilično izražena eurocentričnost (najviše je Nobela otišlo, osim u navedene sjeverne zemlje, u Francusku, Njemačku, Španjolsku, Irsku, Englesku, Italiju, Rusiju, Poljsku...) i možda ne baš tako velika usmjerenost na golemi književni potkontinent što ga čine Sjedinjene Države (među Amerikancima Nobel je pripao Sinclairu Lewisu, Eugeneu O"Neillu, Pearl Buck, Williamu Faulkneru, Ernestu Hemingwayu, Saulu Bellowu, Isaacu B. Singeru i Toni Morrison), načeta je prvi put 1913. godine kad je dodijeljen prvi Nobel piscu izvan Europe - velikome Indijcu Rabindranathu Tagoreu. Azijski su književni prostori, međutim, i dalje uglavnom ostajali izvan obzora Nobelova žirija: za Tagoreom je novi laureat iz Azije stigao tek 1968. godine. Bio je to Japanac Yasunari Kawabata, 1994. pridružio mu se zemljak Kenzaburo Oe, a lani je Nobel pripao prvom Kinezu, ali dugogodišnjem stanovniku Pariza, Gaou Xingjijanu.
Od ostalih kontinenata najbolje je prolazio južnoamerički kojemu je priskrbljeno šest književnih Nobela: dva su otišla u Čile (prvi 1945. Gabrieli Mistral, a drugi 1971. Pablu Nerudi), a po jedan u Gvatemalu (1967. Miguelu Asturiasu), Kolumbiju (1982. Gabrielu Garciji Marquezu), Meksiku (1990. Octaviju Pazu) i Karibe (1992. Dereku Walcottu). Švedski su akademici književnu Afriku otkrili tek 1986. godine kad su nagradili nigerijskoga pisca, pripadnika naroda Yoruba, autora koji stvara na engleskom jeziku Wolea Soyinku. U kratkom razmaku u Afriku su otišla još dva Nobela: 1988. piscu arapskoga jezika Egipćaninu Nagibu Mahfuzu (dobromu znancu našega Drage Štambuka), i 1991. odličnoj Južnoafrikanki židovsko-engleskoga podrijetla Nadine Gordimer. Najmanji kontinent zaslužio je svoga Nobela 1973. kad je nagrađen Australac Patrick White.
Nagrađenik pak kojega nije baš jednostavno svrstati u jednu zemlju i jednu kulturu dogodio se švedskim akademicima 1981. godine: bio je to Elias Canetti, pisac njemačkoga jezika, rođen u Bugarskoj u obitelji španjolskih Židova (Sefarda), bečki student i stanovnik Londona, autor s opusom koji se neprijeporno svrstava u pozitivnu bilancu nobelovske tradicije. A na vrhu toga istinski otkrivačkoga dijela rada Nobelovih sudaca stoji njihova odluka iz 1980. da nagrade Poljaka rodom iz Litve neprispodobivoga Czeslawa Milosza.
Apsolutna prevlast muških dobitnika Nobela dosad je prekidana samo devet puta. Prva žena s Nobelom za književnost bila je 1909. Selma Lagerlöf, autorica legendarne "Legende o Kristu", slijedile su Talijanka Grazia Deledda (1926.), Norvežanka Sigrid Undset (1928.), Amerikanka začarana Kinom Pearl Buck (1938.), Čileanka Gabriela Mistral (1945.), Njemica Nelly Sachs (1966.), Nadine Gordimer iz Južnoafričke Republike (1991.), Afroamerikanka Toni Morrison (1993.) i poljska pjesnikinja Wislawa Szymborska (1996.).
Većina je pisaca dohvaćala svoga Nobela u starijoj životnoj dobi: već spomenutomu popisivaču latinskih i starijih natpisa T. Mommsenu tu pripada prvo mjesto - nagrađen je u 86. godini života. Kad su bili nešto mlađi, sa 80 ili 79 godina, svoga su Nobela ugrabili još jedan Nijemac, Paul Heyse, pa Španjolac Vicente Aleixandre i znameniti britanski političar Winston Churchill, sporni nosilac književnoga Nobela za knjige o Drugom svjetskom ratu. Najmlađi Nobelovac bio je Englez Rudyard Kipling, nagrađen 1907. kad su mu bile tek 42 godine.
Mirjana Jurišić
