Od ove će jeseni u njihovoj kući baš svi biti – školarci. Dunja kreće u prvi, Stjepan u treći, a Dorja u šesti razred osnovne škole, dok je najstariji Filip upisao prvi srednje, za računalnog tehničara. Davno ostavljene fakultetske knjige za studije prava i prometa njihovi su roditelji zamijenili literaturom za upravno pravo, koje se dohvatila Marijana, i voćarstvo i vinogradarstvo, koje studira najstariji u ovoj vrijednoj i veseloj obitelji, 41-godišnji Hrvoje Pavlović, koji je od supruge s kojom je više od pola života, stariji – 25 dana.
Podrum od 50 tisuća litara
Šestero Pavlovića živi u Velikoj, a u obližnjem selu Češljakovcima – koje administrativno pripada susjednoj općini Kaptol – na imanju Hrvojevih roditelja Jagode i Ivana napravili su vinski podrum kapaciteta 50 tisuća litara.
Od graševine, pinota sivog, pinota bijelog, sauvignon blanca, merlota, cabernet sauvignona i frankovke proizvode devet etiketa vina nagrađivanih zlatnim plaketama i šampionskim titulama na brojnim sajmovima i izložbama vina u Hrvatskoj, ali i izvan naših granica. Nemaju točnu evidenciju koliko su nagrada do sada dobili, neke su pred nama raspakiravali iz prispjele pošte, no sasvim sigurno ih ima dovoljno da svatko od njih šestero u ruke uzme barem po tri priznanja.
Da je njihovo vino proizvedeno u nekom drugom dijelu Hrvatske, s obzirom na kvalitetu, postigli bi sigurno bolju cijenu, ali s obzirom na to da je to vino iz Slavonije u kojoj na žalost isti posao vrijedi manje nego drugdje, po litri rinfuznoga vina dobiju 15 kuna dok butelje stoje od 25 do najviše 90 kuna.
Na deset hektara – od čega je devet njihovih vlastitih, a jedan imaju u najmu – godišnje uberu oko sto tona grožđa.
Od polovine uroda proizvedu oko 50 tisuća litara vina, a polovinu prodaju, što u grožđu što u moštu. Planova za proširenje vinograda za sada nemaju, jer u prvom su redu orijentirani na poboljšanje kvalitete grožđa, čime će i njihova vina postati još kvalitetnija.
– Radimo na što prirodniji način i stvaramo vina s dušom. Cilj nam je svake godine raditi na kvaliteti kako bismo na kraju dobili vrhunsku kapljicu – kaže Hrvoje Pavlović.
Kako bi to postigli, javili su se na mjeru iz vinske omotnice kojom je osiguran novac iz EU fondova za konverziju vinograda. Prođu li, umjesto dosadašnjih 3000 trsova po hektaru imat će ih dvostruko više. Kao mladi poljoprivrednici bili su svojedobno dobili bespovratno 50 tisuća eura iz vinske omotnice, a to im je poslužilo za uređenja i opremanja novoga podruma. No, to ni izbliza nije teklo glatko. Morali su slati čak 17 nadopuna projekta, a umjesto nakon dva mjeseca, novac im je na račun stigao nakon jedanaest mjeseci:
– Možete samo zamisliti što nam je u tom vremenu banka radila – kaže Hrvoje. Priča nam pri tome kako se za taj projekt skupilo još poprilično nezamislivih troškova koji su iskakali “k’o iz paštete”. Zbog svega toga, kaže Hrvoje, dok su to sve poplaćali, u konačnici povrat je ispao kud i kamo manji od polovine vrijednosti investicije koja se popela na milijun kuna.
– Ni sam ne znam kako smo se uopće snašli. Da sam od početka znao da će to biti, ne bih se uopće upuštao u tu investiciju. I zato i danas govorim da je sreća da na sljedećoj mjeri na koju smo se prijavili nismo bili prošli – priča Hrvoje Pavlović.
Naime, novim su projektom predvidjeli da će kušaonica koju su trebali napraviti u staroj obiteljskoj kući stajati 600 tisuća kuna. Da su prošli i, recimo, dobili pola od predviđenog troška, sami bi morali dodati još barem pola milijuna kuna.
Naime, s obzirom na to da je u vrijeme pandemije građevinski materijal znatno poskupio, cijeli bi projekt došao barem 200 tisuća kuna više, pa bi Pavlovići morali od nekud ‘izmisliti’ i tu razliku. Dok slušamo Hrvoja kako nam govori iz kojeg je bizarnog razloga ostao i bez državne potpore zbog gubitaka u koroni, okrećemo se ka Marijani i pitamo ju kako to da zbog svega nisu odustali od vinarstva:
– Kako? Previše smo uložili da bismo sada stali – smireno izgovara te dodaje kako se tijekom svih ovih godina pretvorila u pravu ljubiteljicu vina i kako uživa u zajedničkom poslu od kojeg njihova obitelj živi.
Marijana se prvenstveno brine o djeci i njihovim aktivnostima– Dunja trenira te-kvon-do, Stjepan je nogometaš, Dorja pohađa glazbenu školu i svira klavir, Filip je zaljubljenik u ribičiju – no bez njezine svesrdne potpore teško da bi Hrvoje uspio sve izgurati sam i pozicionirati se na tržištu koje se s kućnog praga i prodaje putem društvenih mreža prelilo i na ugostiteljske objekte na području Požeško-slavonske županije, ali i u restorane u Zagrebu, Zadru, Makarskoj...
Poljoprivredna priča supružnika Pavlović započela je prije osamnaest godina kad su se oboje vratili iz Zagreba gdje je Marijana radila, nakon što je zbog financijske situacije morala napustiti studij prava u Rijeci, a Hrvoje studirao promet. U to se doba Hrvojev otac Ivan prestao baviti tovom junadi i uzgojem svinja jer je to postalo neisplativo, pa su doslovno od nule krenuli s novom granom poljoprivrede.
Hrvoje je i sommelier
Posadili su najprije hektar i pol vinograda, zatim kupovali zemlju, krčili je, pripremali za sadnju loze... Tijekom godina su povećavali površine pod vinogradom sve dok nisu došli do deset hektara koje sada obrađuju:
– To je sasvim dovoljno da se može dobro živjeti – kažu Pavlovići, u čijim je vinogradima najzastupljenija sorta graševina i ona čini oko 60 posto površina njihovih vinograda. Uz ulaganje u podizanje vinograda Pavlovići su ulagali i u educiranje o vinogradarstvu i vinarstvu, pa je tako kroz godine Hrvoje išao na brojna predavanja, a završio i za sommeliera.
Kako su se povećavale površine njihovih vinograda, a samim time i količine vina koje su proizvodili, stari im je podrum postao pretijesan. U suvremeno uređenom novome podrumu Dunja, Stjepan i Dorja pokazuju nam kako s bratom Filipom pune boce, stavljaju čepove i etikete, jer i oni rade kako bi roditeljima olakšali sve zadatke koje treba obaviti u najzahtjevnije vrijeme kada se posao iz vinograda preseli u podrum.
Idu oni i u vinograde smještene podno Papuka – gore koja pamti more, baš kao i Pavlovići.
Za najmlađe je kod vinograda napravljeno pravo dječje igralište, s trampolinom, ljuljačkama, golovima... Kažu: imat će oni u Češljakovcima sigurno i kušaonicu makar i ne bilo dotacije iz Europe. Moći će ondje jednoga dana izvjesiti i svih svojih šest školskih diploma bude li na zidovima mjesta od priznanja koja će do tada dobiti za svoja vina.
BRAVO OBITELJ.