U Hrvatskoj kulturnoj zakladi Petko Vojnić Purčar, ugledni hrvatski pisac iz Subotice, pročitao je priču "Snujući pod snijegom" koju je poslao na Večernjakov natječaj. Vojnić Purčar autor je opsežnog opusa, a još 1978. godine dobio je NIN-ovu nagradu za roman "Dom, sve dalji"
Koliko ste često proteklih četrnaest godina bili u Zagrebu?
- Nažalost, samo jedanput, i to 1993. godine kada sam imao smrtni slučaj. Kako nisam imao putovnicu, granicu sam prešao s krsnim listom rimokatoličke subotičke crkve gdje sam kršten kao Petar, a u Gradskoj kući u Subotici kao Petko.
Pratite li književne događaje u Zagrebu?
- Nisam ni znao da je gotova Sveučilišna knjižnica niti da u okviru Hrvatske kulturne zaklade postoji ovakvo lijepo mjesto za ljubitelje lijepe književnosti ili možda transavangardne književnosti. I Lazar Merković, iako je u godinama, počeo je kao postavangardni pjesnik pedesetih godina kao mnogi drugi veliki hrvatski književnici koji su stvarali u Zagrebu.
Rat je završio 1995. godine. Zašto rijetko dolazite u Zagreb?
- Valjda me ne zovu. Vidim da između dvije grupacije pisaca u Zagrebu postoje polemičke iskrice, što i nije tako loše. Živim daleko od Zagreba i više sam u Novom Sadu i Parizu, ali mislim da će ove iskrice donijeti nešto što hrvatska književnost nije imala. Vrlo su poticajne neke rasprave o tome što su pisci, a što književnici. U Zagrebu sam razmišljao o tome što bismo sada radili s Marulićem Markom da živi na Šolti. Ili kako bismo gledali na Antuna Gustava Matoša, bunjevačkog Hrvata, da živi u Ženevi. Da li možda kao na malog provincijskog, gastarbajterskog pisca koji živi u francuskom okruženju, ili kao na velikog, rasnog putopisca, esejista, velikog pjesnika i velikog fenomenologa? Kad Hrvatska uđe u Europsku uniju, Hrvat vjerojatno nikada neće biti ministar financija. To će biti Nijemac ili Englez. Ali da je Matoš živ, sigurno bi bio ministar kulture i zastupao bi i Francuze i Nijemce i Talijane.
Koliko su Vaše nove knjige prisutne u Hrvatskoj?
- Posljednjih dvanaest godina dostupne su samo mojim prijateljima Branimiru Donatu, Tonku Maroeviću, Julijani Matanović, Anti Stamaću, Krešimiru Nemecu, Tomislavu Sabljaku. Čitaju se u uskom krugu. Sada smo objavili zajedničko izdanje. "Petko Studio", jedina hrvatska izdavačka kuća u Vojvodini, "Apostrof", diskretan izdavač iz Novog Beograda, i zagrebačka "Dora Krupićeva" objavili su mi "Put u Egipat".
A što je s Vašim starijim knjigama?
- U Zagrebu sam u Biblioteci Hit nakladnika Znanja objavio "Ljubavi Blanke Kolak" koje su bile veliki hit. Tada je Veselko Tenžera pisao da je to u cjelokupnoj hrvatskoj književnosti najkompletniji roman o ženi i ljubavi jedne žene, njezinu sazrijevanju i starenju. Mlađi kritičari u Srbiji tvrde da je to prvi postmoderni roman u hrvatskoj ali i srpskoj književnosti. Ne bih se složio s njima. Mislim da sam, osim postmodernističke strukture, zadržao modernitet koji je bliže mome osjećaju literarnoga svijeta.
Je li Vam NIN-ova nagrada osigurala povlašten položaj?
- NIN-ova mi je nagrada dala četiri izdanja po četiri tisuće primjeraka romana "Dom, sve dalji".
Denis Derk
