U Breziku je samo jedna ulica, zove se isto kao i ovo slavonsko selo u općini Nova Bukovica, živi u njemu stotinjak stanovnika, a među njima je i pet-šest vlasnika velikih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Jedan od njih je i 37-godišnji ratar Robert Ivić koji je na svom gospodarstvu zaposlio oca Franju koji je 2008., kad su kupili kombajn, dao otkaz u firmi i danas njih dvojica na 138 hektara zemlje siju soju, pšenicu, suncokret, kukuruz, uljanu repicu i zob. Kod žetve i poslova koji zahtijevaju više ruku u pomoć priskaču prijatelji kojima Ivići uzvraćaju istom mjerom.
Oranje i tanjuranje gruberom
Robert je jedinac, OPG je otvorio još 2004., s osamnaest godina, nakon što je u Slatini završio srednju poljoprivrednu školu. Nikada nije ni razmišljao ni želio otići negdje drugdje, za njega odlazak u Njemačku dolazi u obzir jedino ako se ide u neku tvornicu gdje se proizvodi poljoprivredna mehanizacija. Poljoprivreda mu je bila prvi i jedini izbor. Uostalom, s njom je, i na njoj, i odrastao, a kad ga kao maloga roditelji nisu htjeli buditi da s njima ode u polje, odlazio je spavati kod strica, da ga on vodi.
VEZANI ČLANCI:
– Još je djed prvi u selu kupio ganc novi traktor. Otac je radio u PIK-u, a kad se dijelila zemlja, uzeli smo i mi dvije table, da krenemo. U zakupu sad imamo 110 hektara državnog zemljišta, obrađujemo još dvadeset svojih, a ostalo imamo u najmu od privatnika. No s obzirom na to da je u tijeku natječaj po kojem je limit da poljoprivrednik na području općine može dobiti u zakup maksimalno 45 hektara državne zemlje, prođe li on, mi ćemo ostati bez dijela zemlje koju sada obrađujemo. Ako se to dogodi, ja ću se svejedno i dalje baviti ratarstvom, sigurno se neću tako lako predati, opstat ću. Jer tko je ozbiljan i ima dobre prinose, neće propasti – govori Robert podižući vrata garaže u kojoj su kao u kakvom izlogu parkirani kombajn John Deer, tri traktora i teleskopski utovarivač Manitou. Najnoviji među njima je traktor Class Action koji je kupio lani za nešto više od 200 tisuća eura.
– Imam i sijačice, sjetvospremače, grubere i sve ostalo što treba za ratarstvo – kaže Robert.
Mehanizaciju je kupovao od novca koji je zaradio u poljoprivredi i uz pomoć kredita. Na Ivićevu gospodarstvu posljednjih dvanaest godina obrada zemlje je konzervacijska, što znači da je Robert izbacio plug i da više nema oranja, već se zemlja prođe gruberom – strojem za obradu tla koji u jednom prohodu zamjenjuje oranje i tanjuranje – a zatim se traktorom sa sijačicom sije. Takvu metodu uzgoja usjeva mnogi smatraju naprednom i preventivnom po pitanju degradacije tla. Robert kaže da pšenica bolje rodi. Uz znanja i vještine koje posjeduje, ovaj poljoprivrednik redovito odlazi na edukacije i na svome gospodarstvu primjenjuje nove metode i tehnologije.
VEZANI ČLANCI:
Za tonu kukuruza 155 eura
Nakon što nam je pokazao mehanizaciju, sjedamo u njegov pick up i krećemo do "polja s pogledom". Naime, sa svih se poljoprivrednih površina koje Ivić obrađuje vidi Papuk koji njegovu Virovitičko-podravsku dijeli od Požeško-slavonske županije. Parcela na koju smo stigli često završi pod vodom koja si otkako je ogoljena šuma još lakše nađe put. Zemlja koju obrađuje rascjepkana je na tridesetak parcela, u krugu od jedanaest kilometara. Soje je posijao najviše, na 60 hektara. Očekuje prinos od 3,5 tone po hektaru.
– Nadam se da će soji biti dobra cijena, danas je na burzi 420 eura za tonu – kaže Robert.
Za tonu kukuruza dobit će 155 eura pa mu nije jasno kako se na moru klip kukuruza može prodavati za tri-četiri eura. Ali, tu već počinje priča o tome zbog čega su slavonska sela pusta...
Čovjek zna svoj posao, i ne cmizdri kao drugi.