Ti ljudi mogu raditi sve poslove, osim onih koji su vezani uz javnost, ne mogu biti zastupnici, baviti se politikom, predavati u školama ni na fakultetima, raditi u vrtićima, biti novinari ili vlasnici medija – objašnjavao je turistički vodič mojoj poznanici dok je u bivšem, istočnom dijelu Njemačke obilazila komunističke kazamate, sada pedantno preuređene u muzeje. Riječ je bila o sadašnjem statusu doušnika, suradnika i agenata iz bivšeg komunističkog sustava, kojih je u Istočnoj Njemačkoj bilo na stotine tisuća.
Upravo zbog najodurnijeg represivnog modela kontrole ljudi, u čemu su istočni Nijemci držali primat, postupak “čišćenja” društva, nakon uspostave demokracije, bio je tamo i “najtvrđi”, a 280 tisuća ljudi dobilo je otkaz iz javnog života. U većini je ostalih postkomunističkih europskih država lustracija (obred očišćenja od nekog zla u starih Rimljana) provedena, s više ili manje sličnosti s “njemačkim” modelom, u nekima još traje, a u nekima nije niti počela. Lustraciju je preporučio i EU smatrajući da njegove nove članice s Istoka moraju “ukloniti protivnike demokracije i one koji su kršili ljudska prava u bivšem, komunističkom režimu”.
U Hrvatskoj je lustracija još “tabu”. Do 2000., zbog rata, te politike “nacionalnog pomirenja”, lustracije nije bilo, nakon dolaska Račana i Mesića na vlast lustracije nije bilo jer bi njome bila najviše ugrožena politička moć reformiranih komunista u Vladi i na Pantovčaku. Ni nova promjena vlasti nije nametnula lustraciju tako da, procjenjuju analitičari, u vrhu državne i lokalnih vlasti, u školama i sveučilištima, u medijima i među vlasnicima medija i dalje, nesmetano, javno djeluju bivši doušnici i agenti.
Naprotiv, nekoliko incidenata u vezi s objavom nepotpunih i nedokazano točnih popisa suradnika Udbe i KOS-a u Hrvatskoj su još pojačali tabuizaciju teme. Kada bi se pojavile opravdane sumnje da je neki ministar u Hrvatskoj bio doušnika, vjerojatno je da se ne bi dogodilo apsolutno ništa, u skladu s porukama aktualne vlasti da je “nakon 16 godina od uspostave demokracije već kasno za lustraciju”.
U Poljskoj, međutim, ne misle tako pa su “lustrirali” ministricu financija, a na redu su – novinari i vlasnici medija. U većini bivših europskih komunističkih država doušništvo je “zločin” koji ne zastarijeva, a svi javni službenici moraju potpisati izjavu da nisu ili priznati da jesu surađivali s tajnim službama. Zakonski će odgovarati samo ako nastavljaju djelovati u laži. U Hrvatskoj politika nema morala, a javnost snage bivšim “drukerima” reći da su jednom izdali svoje društvo te da to više neće biti u prilici činiti.
Stoga u Hrvatskoj nema muzeja komunizma, komisije za lustraciju, dosjei ostaju tajnom, a rijetka su priznanja grijeha doušništva. “Neočišćeno” zlo time samo jača.
