Predat ću se, i to uskoro. Zenica ili Lepoglava, to ćemo još vidjeti, ali ovako više ne ide. Ovo je pasji život. Vjerujte, imao sam neki predosjećaj da ćete me tražiti nakon što ste objavili onaj tekst o predaji mog zeta Sebastijana Gečevića - rekao mi je u ponedjeljak u Čapljini Zoran Pavlović, 41-godišnji programer iz Zagreba, za kojim je tjeralicu raspisao Županijski sud u Zagrebu i za kojim već dvije godine traga hrvatski Interpol. Imao je dobar predosjećaj.
Bjegunca za kojim traga hrvatski Interpol, a koji ima i državljanstvo Bosne i Hercegovine jer je rođen u Čapljini, našli smo u ponedjeljak oko 15 sati u kafiću u središtu Čapljine, slijedeći trag anonimnog izvora koji nam je svakodnevno dojavljivao njegovo kretanje. Iako nešto drukčiji nego na fotografiji s tjeralice, nikakve dvojbe da je riječ o Zoranu Pavloviću nisam imao jer ga se sjećam još sa suđenja iz zagrebačkoga Županijskog suda prije tri i pol godine.
I on je prepoznao mene. Zazvao me i prišao na ulici, primjetno uzbuđen. Probili smo prvo obostrano nepovjerenje i nakon nekoliko riječi razmijenjenih na pločniku sjeli na terasu kafića.
Nakon kraćeg telefonskog dogovaranja s odvjetnikom, Zoran Pavlović počeo je pričati o svom dvogodišnjem skrivanju od pravosuđa, kako će sam kasnije reći, "otvoriti i srce i dušu". Dogovorili smo i fotografiranje, ali na kraju razgovora. Nakon što je duboko udahnuo pa otpuhnuo i zapalio cigaretu, uz riječi "Uzbuđen sam!) počeo je svoju priču:
- Nisam svetac i to sam rekao na sudu. Bavio sam se tekstilom i uvozio robu na crno. Radili su to i drugi, znam da se za to ne mogu opravdati. To je moj grijeh za koji bih mogao snositi odgovornost, ali što se tiče krijumčarenja marihuane, to nema teorije. Ja kao prvo nisam krijumčar - gotovo u dahu pričao nam je čovjek koji je u Hrvatskoj pravomoćno osuđen na 13 godina zatvora zbog krijumčarenja oko 10 tona marihuane, koja je u veljači 1999. godine "pala" u zajedničkoj akciji hrvatske i talijanske policije.
U dijelu priče o razlozima bijega i skrivanja, kojem su prošle dvije godine i koji bi uskoro trebao biti okončan, u jednom trenutku zasuzile su mu oči, nije mogao zadržati suze, a brada mu je zadrhtala.
I Goranko Fižulić dao je 1000 kuna za operaciju mog sina
- Dok sam bio godinu i pol u pritvoru (sredina 1999. godine op. a.) oslijepio je moj sin Antonio. Molio sam odgodu izvršenja kazne kako bih ga mogao voditi na vježbe hodanja sa štapom. Ali, nisu mi udovoljili. A poljoprivrednik ima pravo na odgodu izvršenja kazne u vrijeme poljoprivrednih radova. Kad je trebalo skupiti 30.000 njemačkih maraka za operaciju mog sina u Parizu, tisuću kuna dao je i Goranko Fižulić, sa čijim sinom moj ide u razred. Ima dobrih ljudi... - zastao je, pa nastavio:
- Zašto sam pobjegao? Bila je to moja reakcija na presudu Vrhovnog suda, kojom mi je kazna povećana tri godine. Nije moja krivnja što sam izišao iz zatvora po sili zakona. Zašto bih ja snosio odgovornost za to što su oni sazvali sjednicu u vrijeme godišnjih odmora. Čija je odgovornost, ja pojma nemam. Bio sam u kontaktu s nekim ljudima koji su imali informacije s Vrhovnog suda. Dvoje od sudaca bilo je da se presuda ukine i da nam se ponovno sudi, a dvoje da nam se kazna smanji za dvije godine.
- Bili ste upućeni u to kako misli vijeće Vrhovnog suda?? - sumnjičavo sam prekinuo sugovornika, koji mi je na to odgovorio:
- Ovo vam je kao Amen, kao Očenaš. Međutim, već je sve uzelo maha u medijima, pušten je i onaj čovjek što je silov"o svoje dijete. Kaže mi moj izvor da se nisu mogli dogovoriti i da je rečeno da smo pušteni mi najveći krijumčari droge. I u srijedu, ja sam dobio presudu da mi se diže kazna za tri godine. Zašto su mi onda vratili onih 10.000 maraka koje su mi uzeli kod uhićenja. Napisali su da se ne može dokazati da potječe od krijumčarenja droge. To je isto kao da su vas osudili za krađu auta, a vrate vam auto.
Kaznu mi je povećalo vijeće zbog čijeg sam propusta pušten
Vi meni možete vjerovati ili ne vjerovati, ne tražim ja to od vas. Tražim samo način da mi se ponovno sudi. Mislio sam pisati i ministrici pravosuđa. Jer, o povišenju kazne odlučivalo je ono isto vijeće čijim sam propustom pušten na slobodu. Išli smo zbog toga i na sud u Strassbourg, ali mi smo u svemu tome mali, a za one koji o meni odlučuju ja sam nitko i ništa - smatra Zoran Pavlović.
Progovorio je i o tehničkim detaljima nakon što je 19. kolovoza 2000. godine po sili zakona pušten iz pritvora:
- Nisam odmah napustio Hrvatsku. Sjeo sam u avion za Split. U Hrvatskoj sam bio oko pola godine, nisam se doduše puno kretao. Čekao sam ishod tužbe Ustavnom sudu. Prešao sam granicu svojim ispravama. Otada sam kojekuda, živim kao pas. Rijetko mi je obitelj dolazila. Imao sam stalni posao, butik, cvjećarnicu, mjenjačnicu, fino sam živio. Meni nije bilo potrebno ulaziti u takve poslove. Jedino sam uvjetno osuđen jer sam se potukao sa čovjekom na cesti oko prometa. Ovdje se ne krećem puno, kad nekud idem ne vozim. Jednom su me u početku legitimirali i to je sve.
- Ljudi koji su nas nazvali spominjali su neka imena ljudi koji su također sudjelovali u nekom kriminalu. Kazali su da se boje za svoju djecu, jer je tu blizu osnovna i srednja škola, da i dalje dilate drogu?
- Nikad, nikad, nikad! Pa knjige moje dječje poezije čitaju se kao lektira u ovoj osnovnoj školi koju sam i ja pohađao. Vrijeđa me to. Kakvi su to ljudi? - pitao nas je Zoran Pavlović, pokazujući rukom na obližnju osnovnu i srednju školu.
Đaci koji su odlazili i dolazili na nastavu znatiželjno su promatrali muškarca koji je stao pred objektiv fotoaparata, pristajući se snimiti sleđa. Razišli smo se. Otišli smo dojma kako je točno i to da Zoran Pavlović namjerava prekinuti dvogodišnje skrivanje od kazne. I to nam je rekao glas s druge strane žice, navodeći nas na mjesto gdje se čovjek za kojeg se, kazao nam je, u gradu znalo da je u Hrvatskoj osuđen na 13 godina zatvora zbog droge.
Piše Duško MILJUŠ
